Prije nego što počnem sa ovom pričom, želim se na par rečenica vratiti kroz povijest, da budem preciznija u 1962. godinu. U toj godini Beatlesi su snimili svoju prvu pjesmu, Brazil je osvojio naslov Svjetskog prvaka, Marilyn Monroe je počinila samoubojstvo, Jamaica je postala nezavisna država, a snimljen je i prvi film o Jamesu Bondu. Godine 1962. je rođen Dražen Ričl, heroj moje male priče. Dražen Ričl je rođen 12. ožujka u Sarajevu, gdje je proveo čitav svoj život.

Tko je bio Dražen Ričl? Dražen Ričl je bio jedna od najpoznatijih ličnosti sarajevske kulturne scene. Njegovo djelovanje počinje još početkom 80-ih godina, kada je počeo svirati u bendu Elvis J.Kurtović & His Meteors. Bio je jedan od začetnika novog primitivizma zajedno sa Elvisom J.Kurtovićem, Neletom Karajlićem, Sejom Sexonom, Zenitom Đozićem. Počeli su na radiju, a 1984. godine emitirala se prva epizoda Top Liste Nadrealista. U isto to vrijeme svi članovi Top Liste Nadrealista počeli su se i glazbeno izražavati, Nele Karajlić i Sejo Sexon su osnovali Zabranjeno Pušenje, Elvis J.Kurtović je imao svoj već spomenuti bend, da bi Dražen Ričl zajedno sa Zlatkom Arslanagićem, osnovao Crvenu jabuku, nakon što je otišao iz Elvisovog benda.

Prošle su točno 24 godine od nesretne pogibije Dražena Ričla, a on još uvijek živi u srcima običnih ljudi, svi se rado sjećaju njegovih pjesama, njegovog osmijeha i njegove gitare. Željela sam ovu priču učiniti još posebnijom, tako da sam otišla i porazgovarala sa Elvirom Deak, majkom pokojnog Dražena Ričla. Od samog jutra moja nervoza je rasla i rasla, ipak susrest ću se s jedinom osobom koja nas može uvesti u tajni svijet Dražena Ričla. Pokucala sam, a predivna žena mi je otvorila vrata, nakon što sam se predstavila, gospođa Deak je odgovorila da je slobodna narednih pola sata, što je meni bilo sasvim dovoljno da je pitam mnoge stvari koje su me zanimale. Sam stan je prepun Draženovih slika, čak sam imala i priliku pogledati neke privatne slike, koje su za mene kao obožavatelja, ali i kao novinara bile pun pogodak. Dražen je na svakoj slici nasmijan, na svakoj ima gitaru, očigledno se nije odvajao od nje, imao je tu neobičnu čar u sebi, koja je čak i na slikama vidljiva i upečatljiva.

Gospođu Deak sam na početku pitala kada se pojavila ta želja za glazbom kod Dražena? Njezin odgovor je bio donekle i očekivan, od malih nogu. Kako je gospođa Deak radila u administraciji u bolnici, Dražen je bio tijekom dana u vrtiću za zaposlenike bolnice. Njegova odgojiteljica je rekla da Dražen, koji je u to vrijeme imao pet godina, posjeduje talent za glazbu i da bi se tome trebao posvetiti. Gospođa Deak je to shvatila kao i svaka majka, ne baš pretjerano ozbiljno. Sa deset godina, Dražen je krenuo u Muzičku školu u Sarajevu, profesor mu je bio Ivan Kacil. Dražena je prijavio brat gospođe Deak, na nagovor svog prijatelja koji je svoju kćerku također upisivao u Muzičku školu. Dražen je imao četiri sata tjedno, dva sata teorije i dva sata gitare. Iako je imao samo deset godina, išao je sam svaki put.

Završio je samo Osnovnu muzičku školu, jer u Sarajevu u to vrijeme nije bilo Srednje muzičke škole. Upisao se u sarajevsku Drugu gimnaziju, a poslije toga je upisao Fakulet politčkih nauka, odsjek žurnalistika. Zbog prevelikih obaveza, završio je samo dvije godine. Dražen je prvo svirao u bendu Elvis J. Kurtović & His Meteors, ali zbog neslaganja unutar benda, posebnog zbog načina života pojedinih članova, Dražen odlazi. Sa Zlatkom Arslanagićem je osnovao bend, ali je imao problema oko imena. Njegov omiljeni bend su bili Beatlesi, te je znao da će ime sadržavati riječ jabuka, gospođa Deak je predložila ime Zlatna Jabuka, a Dražen je za par dan rekao majci da će se bend zvati Crvena Jabuka.
Osim što će svirati gitaru u Crvenoj Jabuci, Dražen je bio i tekstopisac zajedno sa Zlatkom i glavni vokal. Na moje pitanje je li Dražen imao neku ozbiljnu vezu, gospođa Deak je odgovorila da je uvijek imao simpatije i neke veze, ali da nije imao ozbiljnu vezu.

Osvanulo je jutro 18. rujna 1986. godine, Crvena Jabuka je krenula na svoj prvi samostalni koncert u Mostaru. Gospođa Deak je rekla da je taj dan bio izrazito lijep, ali je puhao jak vjetar, kao da je slutio šta će se desiti taj dan. Gospođa Deak je navečer bila vani sa prijateljicom, a dok se raspremala, telefon je zazvonio. Vijest je već bila svugdje objavljena, ali gospođa Deak ništa nije znala. Bio je Dražen, ali ne njezin Dražen, već Dražen Žerić Žera. Kada joj je rekao za nesreću, čitav jedan svijet se srušio. Povrijeđeni su prebačeni u bolnicu u Mostaru, međutim Dražen je imao teške povrede glave, a jedina klinika pogodna za liječenje nalazila se u Beogradu. Helikopter je poslan u Mostar, ali nikako nije mogao sletjeti od vjetra, da bi ga na kraju avionom prevezli u Beograd. Nadu joj je dala sestra, koja je rekla da je viđala gore slučajeve, a koji su preživjeli. Kada je prvi put vidjela Dražena u bolnici, bio je prikopčan na aparate sa pognutom glavu. Bol i tugu ništa nije moglo nadjačati i do danas se ta bol nije mogla izbrisati. Trinaest dana poslije stiže telegram na adresu gospođe Deak, Dražen je ipak izgubio borbu.

Posjećuje li ju tko od njegovih kolega? Od članova iz benda, i ne baš. Par godina nakon Draženove smrti došlo je do zahlađenja odnosa gospođe Deak i Žere, a od njegovih saradnika, Sejo Sexon, Zenit Đozić i Elvis J. Kurtović nisu zaboravili na nju. Što se tiče obožavatelja, prije rata je dobivala svakodnevno pisma, a kada je rat počeo nitko od tih osoba se nije ponudio ni na bilo koji način da pomogne majci njihovog idola, osim djevojke iz Beograda, koja je čak gospođi Deak ponudila da se preseli kod nje za vrijeme rata. Tijekom rata spalila je sva pisma, kaže razočarenje je ipak preveliko.

24 godine, a čini se kao 24 sata. Bio je na vrhuncu mladosti, toliko stvari i planova su ga čekali. Meša Selimović je rekao: "Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje." Čitala sam jednom jednu pjesmu o djevojci koja je bila zaljubljena u dečka koji je umro, zamišljala ga je u raju sa svim anđelima i bila je ljubomorna. Ja Dražena vidim u raju sa opakim anđelima u kožnim jaknama, kako kroje pjesme našeg života. Ali, ja nisam ljubomorna, samo mi nedostaje.

Dražen Ričl (12.03.1962 – 1.10.1986.)