Review
Stanislava Kovačića bismo najkraće mogli predstaviti kao glazbenika, skladatelja filmske glazbe i umjetnika sa stavom. Na internetu možemo pronaći njegovu kratku biografiju: „Rođen u Zagrebu 9. travnja 1968., završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Svirao je u sastavima: Šo! Mazgoon, Gego & Picigin band i Stampedo, te surađivao s mnogima drugim kao čelist i basist. Zadnjih godina bavi se skladanjem glazbe za kazališta i film. Izdao je i nekoliko vlastitih nosača zvuka: 'Street cello', 'Rock cello' i 'Uspavanke za djecu i odrasle'“. Od travnja ove godine ovome možemo pridodati i „Punk Cabaret“, zanimljiv projekt kojega je Kovačić napravio s čak trideset i četiri glumca i tri pjevača te mnogim studijskim glazbenicima. Svakako treba spomenuti da iza vizualnog rješenja omota koji je ujedno i logo cijelog projekta, prikaza dobroćudne lubanje s punk irokezom, stoji studio klasja&zita, kojega čine dvije mlade dizajnerice, Klasja Habjan i Zita Nakić.
I punk, i cabaret poznati su po kritici društva i sustava. S pojmom cabareta upoznao nas je istoimeni film s Lizom Minelli koji je popularizirao ovaj spoj teatra i glazbe, a rječnici i jezični portali definiraju ga kao „malo zabavno kazalište s ugostiteljskom ponudom, u kojem se izvodi šarolik program s pjevanjem, plesnim i mađioničarskim točkama i humorističko-satiričkim skečevima uz popratnu konferansu“. S druge pak strane, punk se kao glazbeni pokret pojavio u Engleskoj u drugoj polovici '70-ih godina 20. stoljeća. Darko Glavan je u naslovu svoje knjige „Punk: potpuno uvredljivo negiranje klasike“ dao njegovu kratku i najbolju definiciju. Glazbeno, punk karakteriziraju snažni ritmovi, nekoliko akorda, oštri politički (anarhistički) tekstovi, jednoličan i vrišteći vokal, a sve ukupno nauštrb melodioznosti. Dodirna točka je politička angažiranost, ali kako to glazbeno spojiti? Odgovor nam je dao Kovačić i to vrlo uspješan. Kada bi ovo bio samo cabaret, ne bismo imali snažne gitare, bubnjeve i ostalo, a da je samo punk ne bismo imali ove prekrasne brass-linije i sve drugo melodično što možemo čuti na ovom kvalitetnom cd-u. Prema tome, Kovačić je ovdje spojio naizgled glazbeno ne spojivo i učinio nešto neobično i vrlo zanimljivo.
Album „Punk cabaret“ nam daje deset stilski i žanrovski raznovrsnih pjesama koje povezuje politička potka osude negativnih pojava u našem posttranzicijskom društvu: korupcije, kriminala u pretvorbi i privatizaciji, samoživosti političara i nebrige za biračko tijelo, te nuspojave osjećaja beznađa u narodu koji se pokušava suzbiti glorificiranjem mitova, pobjede, privida savršenstva i ostalog.
Prvu, idiličnu pjesmu „Napokon“ otpjevali su Tarik Filipović i Lucija Šerbedžija. Uz zvuk zrikavaca, simbola idiličnog mira i spokoja kakvoga možemo doživjeti u mirisnom boriku hrvatskoga priobalja, tekst nas uvodi u ironiziranu priču o savršenstvu koje (ni)smo uspjeli ostvariti. Druga, „Ferma Dobre“, u zanimljivoj vokalnoj izvedbi Marijana Bana, Jelene Miholjević i Tara Thaller, napravljena je kao odjavna pjesma za potrebe dokumentarnog filma „Pusti Dobre, pusti“, redateljice Vlatke Vorkapić. Film govori o brodu koji nosi vodu za piće, raznim peripetijama u koje brod kao i njegova posada upadaju, a koje se mogu i preneseno shvatiti. Ova je pjesma kao singl ujedno i najavila cijeli projekt. „Hej, Ženo“ otpjevali su Tara Rosandić i Frano Masković, u laganom, opuštenom ritmu s lijepim solo dionicama i bez politike. U idućoj pjesmi „Ima nade“ obraćaju nam se Edo Maajka, Krešimir Mikić i Barbara Suhodolčan. U optimističnom i idiličnom tekstu govore da „ima nade, evo stigla friško iz Kanade“, aludirajući vjerojatno na onog bivšeg premijera koji je došao iz Kanade ali, nažalost, bez čarobnog štapića te nije razriješio sve gospodarske i političke zavrzlame. „Svatko želi biti političar“ u izvedbi Bojana Navojca, Ivane Roščić, Marka Cindrića, Ive Visković, Uršule Najev i Pjera Meničanina, pjesma je dinamičnog ritma i atraktivnih melodija s odličnim tekstom kojom se skreće pozornost na najunosniji posao u nas. „Je l' se tebi sviđa?“ pitaju Rene Bitorajac, Jan Kerekeš, Judita Franković i Tomfa, s potmulom podlogom ritma nekog heavy metala, koji ima u sebi zanimljivo spojene elemente jazza i psihodelije, dok je tekst gotovo stao u sam naslov pjesme. Nakon smirujućeg zvuka valova koji oplakuju obalu, u be-bop ritmu započinje odlična pjesma „Pobjeda“. Vokalno je izvode Bojana Gregorić-Vejzović, Filip Šovagović, Živko Anočić, Mia Biondić, Kaja Kovačić i Danijel Ljuboja, a odličnog je teksta i glazbeno dorađena do savršenstva. „Ako tražiš ljepotu“ predvode Nataša Janjić i Goran Navojec, a u pratnji pjeva i zbor kojega čine Dea Presečki, Nika Barišić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović. Priznat ću da me nije oduševila, ali već iduća, „Drvljem i kamenjem“, kreće silovito s povikom upozorenja na uništenje „Kamenskog“ i „Telekoma“ i brzo vraća cd u ranije okvire. Glazbeno spaja klasične gudače s elementima žestokog rocka, a tekstualno kontraste pobune i ljubavi. Pjevali su je Ozren Grabarić, Jadranka Đokić, Vilim Matula i Iskra Jirsak. Album zatvara pjesma „Moj Šime“ u izvedbi Adriana Pezdirca i Ervina Baučića, na kojoj mi je opet pomalo popustila pozornost, premda je, naravno, neupitno savršeno glazbeno izvedena.
I tako smo prilično brzo došli do kraja ovoga iznimno vrijednog projekta koji gotovo da i nema slabosti. Stanislav Kovačić je uspješno pokazao višestruku slojevitost svoga glazbenog talenta, sklonost eksperimentiranju, kao i sposobnost povezivanja s vrsnim glazbenicima. Stoga, ukoliko želite poslušati nešto mimo „mainstreama“, glazbeno atraktivno i zanimljivo, tekstualno aktualno i kritički usmjereno posegnite za ovim albumom i slušajte „Punk cabaret“. Pri tome ćete se s jedne strane dobro zabaviti, a s druge shvatiti da uistinu „ima nade“ za šarolikost i proširenje lepeze hrvatske glazbene scene.
Ivan Dukić
/
