Review
Ne sjećam se da sam prilikom slušanja nekog albuma naišao na iskreno (ali očekivano, obzirom na njihov minuli rad) oduševljenje s prvih par pjesama(„Genesis“ sa umetnutom puhačkom linijom; flamenko obojana „Playing God“) da bi se nastavak neočekivano doslovno srozao na nepodnošljivost slušanja ostatka materijala. Zadnja pjesma je donekle isprala gorak okus, no krenimo redom.
Polyphia je bend „naoružan“ četvoricom vrlo potentnih, talentiranih mladih zvijezda u usponu instrumentalne gitarske scene, čije se umijeće sviranja i komponiranja može svrstati između prog rocka i fusion jazza s natruhama metal zvuka.
Čine ga: Tim Henson - gitarski genijalac; Scott LePage - Timov gitarski brat; Clay Gober - vlasnik moćnog i teškog zvuka basa i još jedan Clay, Clay Aeschliman zadužen za armaturno bubnjanje.
Polyphia su ime pronašli u riječi polifonija, čije značenje podrazumijeva glazbu čija je tekstura definirana mješanjem više melodijskih linija.
Savršen naziv za bend čiju postojanu konstrukciju ravnopravno drže sva četiri ugla/instrumenta, jer njihova glazba je kao što sam napomenuo instrumentalna, lišena vokalne dimenzije i energije koju ona nosi. Unatoč dvije gitare, one suštinski nisu centralni instrumenti, ali su svakako najeksponiraniji u prezentaciji njihove glazbe. Jer kako Tim Henson kaže: „U biti svaka pjesma s gitarom u centru predstavlja solo, na solo, na solo. I mi imamo pjesme u kojima je solo, na solo, na solo, samo što mi između tih sola postavili čvrsta sidra“.
Pretpostavljam da sidra znače magnet za slušatelje kojima njihove instrumentalne bravure neće tek tako izvjetriti iz glave. E sad, pitanje koje se nameće je : što se dogodilo s tim sidrima?
Subjektivno, jedno lijepo prijateljstvo ostvareno s prvim pjesmama i završnom, profanirano je činjenicom da na ostatku materijala baš ništa nije dobro.
Momci iz Polypie su se na ovom albumi (po meni) opasno kockali odlučivši se na eksperimentiranje. Iskoračivši iz svoje zone komfora, izgubili su monopol na svoju poslovičnu instrumentalnu slojevitost, izgubili su svoju prepoznatljivost koju su nadogradili ili bolje rečeno izmješali s trendovskim hip hopom, trapom, koji su donjeli vokalnu komponentu, ali je zvuk postao hibridan, približivši se opusu bendova poput Maroon 5. Puno je tonova koji s lakoćom prolaze iz jednog uha u drugo, ne ostavljajući pri tome nikakve pozitivne emocije.
Polyphia je donekle „ukrala“ Santanin koncept iniciran na super uspješnom albumu „Supernatural“, koji je ujedno bio za Santanu velika prekretnica u karijeri. Dok je „Supernatural“ umnogome zahvaljujući gostovanju šarolikog društva i pametno složenim izborom pjesmama bio pun pogodak; za pjesme na kojima su gostovali razni glazbenici na ovom albumu (Sophia Black na „ABC“; Killstation na „Memeto Mori“; Lil West na „Chimeri“; Chino Moreno na „Bloodbath“ vrijedi jedno veliko - bljak. Izuzetak očekivano i zasluženo pripada doprinosu Stevea Vaia u završnoj „Ego Death“ u kojoj briliraju svo troje gitarista i koja predstavlja srž po kojoj treba vrednovati Polyphiin rad. Za istu bi se moglo kazati da je to veličina iza velike pogreške.
Teško je kazati koji motiv/motivi stoje iza takve odluke - poslovična žeđ za istraživanjem; poslovična glad za novcem, ubacivanje ne neka druga tržišta?
Bez obzira na ovaj uradak Polyphia zaslužuje potrebnu pažnju, a za iskreno upoznavanje s njihovim radom predlažem da poslušate nešto stariju „G.O.A.T.“
Đorđe Škarica
