Review
Glazba je transcendencija duha i svijesti
Sastav posvećen izvedbama improvizirane glazbe, Cul-de-Sac je objavio svoj prvi album - dvostruki LP. Jedino službeno izdanje do sad bila je kaseta “The End Of The World And Other Songs Including Hit Single” što ju je 1989. objavila FV Založba - SKUC. Ploča “L'Equipe Extraordinaire” donosi arhivske snimke nastale u dvadesetogodišnjem razdoblju, od samog osnutka grupe 1986. do 2006. Većina materijala snimljena je na probama i koncertima na kazetofone, magnetofone, a kasnije i na dat i mini disc medije. Zbog tehničke kvalitete na tim snimkama, nisu uvrštene sve glazbeno najkvalitetnije, ali unatoč tome ovaj materijal svakako je reperezentativan.
Kritičar svega postojećeg
Između ostalih, na svim snimkama svirao je gitarist Dragan Pajić - Pajo, osnivač CDS-a, koji nas je prerano napustio 2014. Na većini snimaka uz njega je alt i tenor saksofonist, bas klarinetist i klavijaturist Damir Prica Kafka - Capri, a u raznim se kombinacijama izmjenjuju trubači Igor Pavlica i Andreja Kurelec Košavić, svirač francuskog roga Neven Jurić - Nenči, gitarist Franjo Glušac - Franz, basisti Mario Barišin - Bara i Darko Rundek, bubnjari Ivan Marušić - Klif, Predrag Dubravčić i Dač, vokalisti Milan Manojlović - Mance, Miodrag Krencer - Mic i Stjepan Jureković - Mali te Višeslav Laboš koji je za kraj albuma priredio kolaž sastavljen od segmenata raznih neformalnih situacija benda. Laboš je napravio velik dio posla u odabiru, editiranju i masteringu, a za vizualni koncept i grafiku zaslužan je Nikola Vincelj - Jinx koji je dugogodišnji stalni član grupe. Sastavni dio koncerata su dia projekcije njegovih utorskih slajdova, a zaslužan je i za vizualno oblikovanje flayera, postera, samizdat kaseta i CD-ova.
Ipak, Pajo je bio pokretačka snaga. Srećom, uspio je pronaći istomišljenike koji su bili spremni sudjelovati u ostvarenju njegove vizije. “Pajo je imao izuzetno puno energije, bio je duhovit, kreativan i neumoran”, rekao je Capri. “Sam je lijepio najave za koncerte po kafićima, zidovima zgrada, izrađivao plakate, organizirao probe u mjesnoj zajednici, zabavljao i provocirao ljude svojim izuzetnim humorom. Bio je kritičar svega postojećeg, naročito sistema i malograđanštine. Svojim postupcima i razgovorom navodio je ljude na razmišljanje. Logično je da ga nisu baš svi voljeli. Neumorno je snimao probe, koncerte, editirao snimke, presnimavao ih s traka na kazete, s kazeta na CD-ove i snimke dijelio ljudima. Bez njega band ne bi funkcionirao. Pajo je bio jedan od rijetkih improv i eksperimentalnih glazbenika-gitarista u Zagrebu, vjerojatno i na prostorima bivše države tijkom 1980-ih. Zajedno smo osnovali CDS, ali bez njegove izuzetne energije i upornosti, band ne bi bio to što je bio i što je danas. Bio je kreativan, znatiželjan, slušao je raznoliku glazbu, a svoj optimalni način stvaranja i izrazavanja našao je u slobodno improviziranoj i eksperimentalnoj glazbi. Svoje iskustvo dijelio je s glazbenicima sa kojima je surađivao.”
Odgovornost za slobodu
Sve je započelo kad su Pajo i Capri, uz Dubravčića i basista Ninu Markovca “zabasali u slijepu ulicu” i našli se u bezizlaznoj situaciji. Poput Toma Hanksa koji je u filmu “Terminal” zaglavio u njujorškoj zračnoj luci JFK, bez svoje volje ostali su “zatočeni” u krugu improvizirane glazbe koji se nikad ne zatvara. Hanks je jedino želio otići u grad i dobiti potpis slavnog jazz saksofonista i skladatelja Bennyja Golsona, a Pajo i Capri? “Nismo imali namjeru raditi stvari i kompozicije, već je to bila improvizacija s elementima noise rocka, free jazza, elektronike”, rekao je Capri. “Nismo željeli biti žanrovski determinirani. Pajo i ja nismo bili školovani glazbenici, imali smo tek osnovna znanja o teoriji i tehnici sviranja instrumanta. Voljeli smo istu glazbu, zanimala nas je određena literatura, bili smo skloni suvremenim avangardnim zbivanjima u kazalištu, slikarstvu. Slušali smo puno toga, glazba je bila svakodnevno prisutna. Ona nam nije bila cilj, nego sredstvo izražavanja. Anarhizam nam je bio socijalno i politički najbliskiji, što se odražavalo i u glazbi. Nije bilo nikakvih pravila, sami smo bili odgovorni za slobodu koju smo odabrali i nastojali doseći. Naravno, imali smo svoje glazbene uzore. Odrasli smo na rocku 1960-ih i 1970-ih, kasnije smo počeli slušati jazz, free jazz, slobodno improviziranu glazbu, suvremenu i elektronsku glazbu. Veliki broj glazbenika utjecao je na nas i bili su nam inspiracija i škola. Bitan utjecaj na moj odnos prema glazbi i sviranju imaju glazba Sun Ra i Coltraneova free jazz faza. I danas su mi inspiracija. Nakon povratka iz Amsterdama, 2004., Pajo je uz stare članove banda okupio i mlađu generaciju zagrebačkih glazbenika i tako je Cul-de-Sac evoulirao u Cul-de-Sac//Orkestar za ubrzanu evoluciju. Eksperimentirali smo, tražili nešto, često ni sami nismo znali što radimo, ali vjerovali smo u to što radimo. Često je to bio noise, kaos, svi smo istovremeno improvizirali što je znalo biti neslušljivo za publiku a i nama samima. Ali postojala je neka suluda energija koja je davala smisao. Učili smo slušati jedni druge, reagirati i komunicirati, nastojali smo pronaći svoj autentični način ekspresije kao pojedinci i kao band.”
Nepredvidivo i neponovljivo
Caprijeva glazbena filozofija je jednostavna: “glazba je proces, kretanje, stalna promjena, transcendencija duha i svijesti. Istovremeno je i ista i drugačija. Lijepo se ostvaruje u nesavršenom.”
Glazba koju stvara s prijateljima ponekad se doima mistično, a oni su neprestano u procesu razješavanja zagonetki. “Možda je mistično, ali prije bih rekao da je metafizički”, rekao je. “Nastojimo se odnositi prema tome što radimo kao prema beskonačnom procesu sazrijevanja, propitivanja i traženja kreativne i duhovne slobode, optimalne forme izražavanja. Put bez kraja na kojem je važno biti otvoren za nepoznato, iskren, ne bojati se slobode.”
Na glazbu koju izvodi snažno utječe trenutno mentalno stanje, ali i glazba koju izvodi utječe na njegovo mentalno stanje. “Moja metalna stanja često su vrlo kompleksna, ili bar imam takav osjećaj”, rekao je. “Uvijek je prije koncerta prisutan određeni strah od izloženosti, koji je u stvari kreativan i potreban, ukoliko nije pretjeran. Kad se počne svirati, taj strah zamjenjen je kreativnim procesom, sviranjem, improvizacijom. Glazba mi je najadekvatniji način ili medij izražavanja osjećaja, duhovnih i mentalnih stanja, komunikacije sa sobom i svijetom oko sebe. Kod glazbe bazirane na slobodnoj improvizaciji, često bez ikakvog koncepta i dogovora između glazbenika, nema mogućnosti mjenjanja, ta mogućnost je negirana samom prirodom te glazbe koja nastaje u trenutku, razvija se nepredvidivo i neponovljiva je. Svako kreativno djelovanje pozitivno utječe na mentalno stanje.”
Važan element te glazbe je zvuk i to na misaonoj, ali i fizičkoj razini, primjerice kad svira saksofon koji je u izravnom dodiru s njegovim tijelom kroz koje struje vibracije. “Zvuk čujem kao nosilac ideje, stanja, energije i emocija glazbenika koji ga kreira”, reko je. “Sviranje je moj pokušaj i način izražavanja i komunikacije, a stvaranje i proizvodjenja zvukova je pretvaranje određene ideje u glazbu. Saksofon je povezan sa tijelom saksofonista preko ruku, ustiju, daha. Tijelo prenosi vibracije naročito dubokih tonova.”
Telepatija i transcendencija
Glazba CDS-a zasniva se na spontanoj komunikaciji, reakcijama na poticaje, iznenadnim promjenama, izazovima, pažljivom osluškivanju i trenutnim reakcijama. No, prije svega, važno je osloboditi se ega. Djelovanje na taj način često je rizično, opasno, ali upravo zbog toga uzbuđenje i užitak su veći. “U slobodnoj improvizaciji u kojoj sudjeluje više od jednog glazbenika, slušanje i osluškivanje drugih glazbenika nužni je preduvjet za komunikaciju i interakciju među glazbenicima, odnosno za kreiranje glazbe”, rekao je Capri. “Bitna je kvaliteta komunikacije. Može biti izvrsnih solo dionica, ali ako glazba nije rezultat ravnopravne komunikacije gubi se na kvaliteti izvedbe. Slobodna improvizacija je kompleksno djelovanje. Glazbenik unosi u izvedbu sve svoje znaje sviranja instrumenta, iskustvo, ideje, emocije, energiju, svoje duhovno stanje i mogućnost komuniciranja. Oslobađanje od ega je jako važno, jer ego sputava glazbenike i ima negativan utjecaj na proces zajedničkog stvaranja. Istina, takvo djelovanje je gotovo uvijek neizvjesno i nosi rizik. Najvrednije je kad se dogodi komunikacija i interakcija s nekim od glazbenika za vrijeme svirke koja stvara osjećaj savšenog razumjevanja, neka vrsta međusobne telepatije, podudaranje i nadopunjavanje energija i podsvjesnog, potpuno gubljenje ega, transcendencija u neku drugu dimenziju postojanja. Može trajati 5 sekundi, to je dovoljno. Možda je to sloboda o kojoj govorim. Malo je glazbenika s kojima sam mogao na taj način komunicirati.”
Iako se radi o atonanoj glazbi koja je razumljiva ili uzbudljiva nevelikom broju slušatelja, Cul-de-Sac ima svoje fanove, frikove koji prate njihov rad, dolaze na koncerte i potiču ih da nastave stvarati glazbu trenutka. “Nije bitno kako glazba zvuči, ona u principu istovremeno i nije i je namjenjena slušateljima”, rekao je. “Bitan je proces, ne rezultat. Netko može svirati jedan ton ili proizvoditi atonalnu buku i ako vjeruje u to i potpuno se tome preda, onda će i slušatelj doživjeti njegovu energiju, stanje duha i svjesti koje mu se može i ne mora sviđati, ali neće ostati indiferentan. Toga su glazbenici svjesni i potrebno je imati hrabrosti, vjerovati i stvarno voljeti to što radiš da bi se sviralo na taj način. Ta glazba sadrži i sociološko-političku komponentu. Naime, ona u pravilu zanima i okuplja vrlo mali broj slušalaca i posjetitelja u odnosu na neke druge glazbene forme. Na taj način ostaje underground, a komercijalni efekt je često skroman za veliku većinu glazbenika. Politička komponenta sadržana je u demokratičnosti procesa stvaranja i u samoj glazbi koja ne podnosi bilo kakva ograničenja, isto tako u ne pripadanju tržištu.”
Davor Hrvoj
(Preuzeto iz Novog lista od 26. svibnja 2019.)
