Review
Ovaj CD, ali i DVD, Play the Blues: Live from Jazz at Lincoln Center - Erica Claptona i Wyntona Marsalisa slušam, gledam i opet slušam svo ovo vrijeme i jednostavno se ne mogu prisiliti da Vam prenesem svoj doživljaj ovog istinskog bisera.
13. rujna 2011 Rhino Enter't & Warner Music objavljuju DVD odnosno CD. Ne znam meni je nekako posebno drag upravo ovaj CD koji nam nudi 10 pjesama u 74 minute i 37 sekundi i svaka je priča za sebe i izuzetno je dojmljiva na svoj osebujni, jedinstveni i specifični način.
Već druga skladba, bezvremenska Forty – Four polomila je sve u meni, a onda još jača Joe Turner's Blues, koja ocrtava i stvara atmosferu pogrebnih povorki u New Orleansu. Doista nešto posebno, Wynton snažno boji cijelu temu i daje joj onaj svoj dražesni prizvuk ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj sudar odličnih glazbenika polučio je fenomenalan album u kojem dominira prezentacijska vještina i forma sa zadaćom okupljanja što većeg broja slušatelja. Truba i gitara uz prateći bend, mnoštvo improvizacija, maštovitih aranžerskih rješenja dalo je zaista odlične rezultate. Naime, svi nakon ovog jam-sessiona su zadovoljni, i ono što je još važnije, puni su tog intenzivnog i pozitivnog naboja, kojeg su spremni podijeliti sa svima.
U travnju ove godine okupila se sjajna ekipa glazbenika: basista Carlos Henriquez, trombonista Chris Crenshaw, klarinetista Victor Goines i pijanista Dan Nimmera. Svi skupa doprinijeli su da je postignuta nevjerojatno ujednačena prezentacijska forma. Sve je jednako potencirano i kada izvode skladbe s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća u najboljem maniru King Oliverovog Creole Jazz Banda, ali jednako tako, sve je to očuvano i u snažnoj, usporenoj i izuzetno efektnoj izvedbi poznate pjesme Layla. Nevjerojatno koliko je sva njihova instrumentalna umješnost iskoristiva, bilo da se radi o Claptonu ili Marsalisu, oni nam zajedno isporučuju… neisporučivo! Poslušajte nekoliko puta za redom Carless Love i biti će Vam jasno o čemu pišem. Kidman Blues prolama se sobom već po tko zna koji puta, čak mnogo više puta nego raspojasana izvedba Layle. Ona je ovaj puta dobila je gotovo novu konotaciju u tzv. 'slow – dirge' tempu, ona stvarno postaje ubojita! Još ni dan danas nisam na čisto što mi je bolje, truba, gitara ili reducirani bubnjevi, koji samo kratko naglašavaju dramu, koja nam se sprema.
Sjajne međusobne igre i pasaži inventivnog Marsalisa i nevjerojatno inspiriranog klarinetistu Victora Goinesa razlog su prekrasnih trenutaka, koje nam donosi ova album.
Razbacana Joliet Bound pokazuje što je neosporiva vrijednost Eric Claptona.
Generacija Eric Claptona proniknula je na najboljim vrijednostima tradicionalnog jazza, ali i bluesy skiffle pokreta u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Just a Closer Walk With Thee nas ponovo vraća u New Orleans, a tu je sjajna interpretacija Taj Mahala, BRAVO! BRAVO! BRAVO!
Nastup zatvara raskošna i razbacana Corinne, Corinna, koja je pravi primjer i dokaz zašto moramo voljeti ovu glazbu.
PREPORUKA:
Dragi moji posjetitelji i čitatelji ovih redaka, nemojmo se zavaravati, pred nama je briljantan album koji mora biti dio svake ozbiljnije fonoteke. Naime, kada se susretnu jedan od najvećih živućih jazz trubača i rock n' blues gitarista, doista nije moguće znati u što će se taj susret i spoj razviti. Osobno, čini mi se kako se ovom prigodom ipak Clapton znalački uklopio u sjajan band Wynton Marsalisa. Claptonov filigranski gitaristički rukopis nevjerojatno efektno se uklopio u jazz izričaj. Kao šlag na tortu došlo je i pridruženje ovom fantastičnom dvojcu, još jednog izvrsnog blues glazbenika …nepredvidljivog Taj Mahala. Vjerujte, nisam ovdje kako bih preuveličavao stvari, osobno …ovdje samo iznosim činjenice i tražim riječi kojima bih Vam dočarao o čemu se ovdje radi. No, kako mi to ne uspijeva na pravi način; jedino Vam mogu iskreno i kratko predložiti: Nabavite ovaj album uživo, zavalite se u fotelju u toploj sobi i uživajte u raskošnoj, nepredvidljivoj i jedinstvenoj glazbi.
Mladen Lončar - Mike
/
« Clapton 
