Review
Nick Cave i violinist Warren Ellis aktivno surađuju već više od petnaest godina, što u okviru Caveovog benda The Bad Seeds, što radovima na albumima Ellisova matičnog benda The Dirty Three. Stalan u postavi The Bad Seeds od albuma "The Boatman's Call" iz 1997, Ellis se, osobito po odlasku najvjernijih članova Micka Harveyja i Blixe Bargelda, prometnuo u ključnog Caveovog suradnika, svojevrsnog brata po viziji, što je dvojac odvuklo u iznimno uspješan hard/heavy/blues projekt Grinderman (uz pomoć Jima Sclavunosa i Martyna Caseyja). Usporedo s tim radom strogo u domenama rock glazbe, Cave i Ellis su se u zadnjih pet godina prilično aktivno (i uspješno) bavili skladanjem za filmsko platno i dokumentarce.
Za sjajan australski vestern "The Proposition" iz 2005. Cave je napisao i scenarij (s redateljem Johnom Hillcoatom surađivao je već na opskurnoj drami "Ghosts... of the Civil Dead"), a s Ellisom je napisao vrlo upečatljiv soundtrack. "The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford" redatelja Andrewa Dominica dvije je godine mlađi vestern, zapravo elegična drama o zadnjim danima čuvenog odmetnika Jesseja Jamesa, još upečatljivija od Hillcoatovog surovog vesterna, što se pokazalo idealnim "plijenom" za Cavea i Ellisa. Ekranizacija romana Cormaca McCarthyja, "The Road", treći je filmski zadatak ove braće po drami, a ujedno i još jedna suradnja s Hillcoatom. Film tek treba doći u naša kina, a svakako je vrijedan željnog iščekivanja. Uz navedene cjelovečernje igrane filmove, junaci ove recenzije skladali su i za dokumentarce "The Girls of Phnom Penh" i "The English Surgeon", a dva diska kompilacije "White Lunar" je tu upravo da objedini ove radove u reprezentativnim dozama.
Prvi disk pritom pokriva rad na tri igrana filma, gdje prve četiri skladbe dolaze s "The Assassination of Jesse James...", zadnjih šest s nadolazećeg "The Road", dok sredina pripada "The Proposition". Treba ovdje naglasiti da su prvospomenuti i potonji soundtrack albumi sami po sebi iznimne, zaokružene cjeline, te da ponosno stoje gotovo kao punokrvni albumi unutar Caveove bogate diskografije, što nas dovodi do propitkivanja koncepta, logike i smisla sastavljanja ovakve kompilacije.
Naime, sve ove skladbe uglavnom su fragmentarne naravi i tek okupljene u cjelosti na jednom mjestu (pri čemu mislim na sastavljanje film po film) daju pravu, potpunu sliku. Ovako poslagane u best of formi već teže trpe slušateljski tretman, iako je ugođaj skladbi poprilično uravnotežen, bez obzira koju i čiju filmsku sliku upotpunjavale. Problem probiranja po ovim soundtrack albumima je i taj što teško da se ijedna numera izdvaja nekakvom samostojnošću ili – još manje – hit potencijalom. No, da se razumijemo, ovo je kritika prvenstveno ideji kompilacije, dok je krajnji rezultat ipak prilično bogato slušateljsko iskustvo. Virtuoznost kojom dva sjajna glazbenika grade sve te glazbene slike, zapravo, mini drame u sugestivnim notama, ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Intenzitet građenja drame u formi rock instrumentala Ellis je usavršio u matičnom bendu The Dirty Three, dok je Cave dosljedan u sumornosti svoje vizije svijeta, mada nikad bez pozitivističkih duhovnih izazova i propitkivanja.
U ovakvom složencu melodija, "The Road" je osjetno najslabija karika, budući da je najbliži pojmu tipično filmske glazbe, bez krvi kakvu posjeduje "The Proposition" ili elegične ljepote podcrtane finim nemirom kakvu ima "The Assassination of Jesse James...". Pritom je glazba za "The Proposition" definitvno najsnažniji dio prvoga diska (i cijele kompilacije), vrlo vjerojatno zbog činjenice da je ipak cijeli film originalno Caveova zamisao, pa je i glazba direktni produžetak nabrijane autorske vizije. Tu su ugurane i tipično rane bedsidovske manire (uznemirujuća, u drugom dijelu i skvičeća "The Rider, 2"), ali i tipično kasni, više baladni štih ("The Rider Song"), kao i naglašenije odlike The Dirty Three ("Martha's Dream" i zaigrana "Road to Banyon"), sve skaldno ukomponirano u sliku fizičke i duhovne divljine Caveove vestern priče.
Drugi disk – koji je tu da pojača smisao cijele kompilacije – pokriva manje poznat rad skladateljskog dua, odnosno, rad na dokumentarcima. To je i lako osjetiti, budući da se glazba ovdje – naglašenije klaustrofobična i urbana – razlikuje od one na prvom disku, više pejzažne, praktički ruralne, blatnjavije. "The English Surgeon" zauzima sredinu diska, na potezu od "Black Silk (Suture)" do "Micro Sucker", a sastoji se od šest minijatura naglašeno fragmentarne naravi, nježnog, možda najizražajnije urbanog ugođaja. "The Girls of Phnom Penh" zauzima početak diska, odnosno, tri prve skladbe, te se nastavlja s "Window", uz dodatak završne dvije, možda najljepše na ovom disku, "Cheata" i "Sorya Market". Uz zaranjanja u dubine majke zemlje s "vulkanskim" "Halo", "Zanstra", "Daedalus" i "Magma", drugi disk sporoprohodan je doživljaj, sve samo ne easy listening, bliži recentnijim djelima Scotta Walkera nego žanru filmske glazbe.
U cjelini gledano, "White Lunar" se sasvim fino zaokružuje dosad teže dostupnim materijalima na drugom disku, koliko god sve skupa još uvijek djeluje isuviše fragmentarno za govor o ikakvoj skladnoj glazbenoj cjelini. No, kompilacija filmske glazbe i ne može drugačije zvučati (prisjetimo se samo svih onih kompilacija Ennija Morriconea koje su se bazirale na cjelokupnom opusu umjesto na pojedinim žanrovima), a sve naslage sirove energije koja stoji iza svih ovih zvučnih arhipelaga u prstima dva sjajna glazbenika pruža bar intenzivan doživljaj za uši, ako već ne skladni, uštimani repertoar za slušanje u dokonim popodnevima. Preporučujem svim fanovima, te zaljubljenicima u dramatičniju, krvaviju, pomaknutiju glazbu (ne nužno ljubiteljima filmske glazbe). I svakako kao zagrijavanje za nadolazeći drugi abum Grinderman s Caveom i Ellisom opet na ključnim autorskim pozicijama.
Toni Matošin
/
