Review
Ljubavna priča, psalam, crna misa, spomenik, satira, molitva, krik, putokaz kroz divljinu, šala, neukusna pogrda, halucinacija, dosada, nebitan prikaz nestalog majstorstva, jezuitski traktat, poruga, skatološka luteranska lakrdija, ukratko, odbojni religijski ep neusporedive ljepote. Riječima samoga autora, danas već legendarnog i svevremenog kantautorskog barda i gurua svakog poštenog rock-poete, roman „Divni gubitnici“ – njegov već drugi (i još uvijek posljednji) a da još nije krenuo u estradne vode – sve je samo ne jednostavno ili jednostavno opisivo književno djelo. Nabrajalica iz citata, čija je svaka stavka savršeno pogođena koliko i dolično pretjerana, isto tako jasno poručuje da djelo iz naslova daleko više podliježe golom subjektivizmu nego kakvoj tzv. objektivnoj ili stručnoj evaluaciji. Više, dakle, nećete dobiti ni od mene u ovom osvrtu.
"Divne gubitnike" je Leonard Cohen pisao tijekom 1964. i 1965. na grčkom otoku Hidri, gdje mu je dugo bila životna i stvaralačka baza, sitno nakon objavljivanja proznoga prvijenca „Omiljena igra“ (također objavljen kod nas, prije sedam godina,odnosno četrdeset i dvije poslije izvornog objavljivanja). Ono što je ovoga puta izišlo kroz prste hirovito senzibilnog koliko i pronicavog pjesnika bilo je nešto što će suvremenici zvati čak prvim kanadskim postmodernim romanom te mu prišiti usporedbe s takvim velikanima modernog romana kao što su James Joyce i Henry Miller. U Hrvatskoj će biti prvi put preveden krajem devedesetih u izdanju danas već odavno pokojnog Feral Tribunea, tako da je ovo, zapravo, drugo hrvatsko izdanje (ali u istom prijevodu). A sad, što je to čime je Cohen, osim svojim imenom i glazbenim radom svih ovih godina od izvornog objaljivanja 1966. do današnjih dana, zavrijedio punu pažnju i dostojan tretman?
Kad sam prije desetak godina prvi put čitao "Divne gubitnike", činilo mi se kao da prolazim kroz gusto šipražje nečijih aluzija, iracionalnih konstrukcija i krhkih samootkrića i u malo sam što bio siguran osim da mi se ono što čitam – sviđa. Sve ono čime sam upotpunio godine koje su protekle od tada do ovoga novog izdanja koje mi s manjim zakašnjenjem dolazi u ruke dovelo je do toga da drugo čitanje postane ujedno i iščitavanje i čitateljska avantura koja nije izgubila ništa od svoje uzbudljivosti time što je zapravo utvrđivanje gradiva. I sad, baš se poklopilo da sam ovih dana pisao o novom albumu australskih Dirty Three i, vezano uz njih, o čežnji kao umjetničkom inicijatoru i motivatoru, kao kičmi čovjekova duhovnog organizma – kad eto savršenog proznog primjera najmahnitije manifestacije gole čežnje, nečega što će Cohen od riječi do riječi "priznati" tek mnogo kasnije zbirkom pjesama "Knjiga čežnje" (također objavljeno kod nas). Jer, kroz svu svoju stilsku rastresenost i pripovijedačku kaotičnost "Divni gubitnici" vrište u službi čežnje, one iskonske, urođene još od Edena, sveobuhvatne, neugasive.
Leonard Cohen je svoj poetsko-estradni opus i ugled uvelike izgradio na onom o čemu je, kao možda nigdje drugdje, zavrištao punim plućima i oslobođen svih pravila, zakonitosti i linearnosti upravo ovdje, u romanu kojim nam se obraća jezikom posve neopterećenim konvencijama, bilo književnim, bilo ideološkim, pa i moralnim. Njegova priča koja kroz opsesije i ljubavi svojevrsnog autorovog preslika na plohi romana prati istinitu priču o blaženoj Catherine Tekakwithi, Indijanki iz plemena Mohawk koja je svojih ukupno tek dvadeset i četiri godine života u pobožnosti, poniznosti, požrtvovnosti i čednosti provela u Kanadi druge polovice 17. stoljeća (kanonizacija je predviđena za listopad ove godine u Vatikanu), pri čemu razuzdanost Cohenovih riječi i misli ide čak daleko u opscenost i blasfemiju. No, kanadski meštar od riječi daleko je od šupljikavosti namjenske provokacije ili tobožnje kulerštine kad je blasfemičnost u pitanju – njegova krvava riječ isključivo je gonjena i hranjena čežnjom, i to upravo za duhovnim rastom i sjedinjenjem s Bogom kao ishodištem ljudskog bića, čega je itekako svjestan i čime je u eksplicitnijem i poniznijem obliku progovorio u kasnijoj zbirci "Knjiga milosrđa" (još jedan hvale vrijedan prevodilački potez naših nakladnika). Cohenova blasfemičnost tako je krik boli, a slikovitost razvratnosti ništa manje bolno lendranje u dugim vapajima; indijanska svetica uporište je spasenja a istodobno i momentalni objekt napada i kušnje, dok su podrobniji opisi njezina života te iscrpno nabrajanje čudesnih iscjeljenja po njezinu zagovoru dati u toplom i čak optimističnom tonu neoslobođenom strahopoštovanja.
Kako i likove, situacije i pripovjedačke konvencije, tako Cohen i sam tekst, njegov smisao i užljebljenje u formu romana tretira bez ikakva obzira i osvrtanja. Pritom čak sugerira varijantu zaobilaženja ozbiljnosti, što, bilo da je obrambeni mehanizam ili čak iskreno priznanje nesigurnosti, dovodi do nečeg u čemu sam samoga sebe uhvatio kad bi me materija teksta umorila – da naprosto uživam u samom jeziku kojim Cohen plete tkanje konstrukcije romana. Tu opet dolazim na nemogućnost obranjive objektivne kritike "Divnih gubitnika" (doduše, o toj "objektivnosti" mogao bih i inače razglabati naširoko u po nju ne osobito afirmativnom kontekstu) – moj je doživljaj stoga isključivo subjektivne naravi, a u skladu s tim i ovaj grubi nacrt poštenog osvrta. Zato, ne uzimajte me strogo za riječ nego dajte jednom izazovnom, čeznutljivom romanu priliku. A što se svega ostalog u vezi s tim tiče, najbolje da i završim s riječima samoga autora:
"Divni gubitnici" napisani su pod vedrim nebom, za stolom postavljenim između kamenja, travki i tratinčica iza moje kuće na Hidri, tom otoku u Egejskom moru gdje sam živio prije puno godina. Bilo je to jednog uzavrelog ljeta. I s obzirom na to da nisam nikad pokrivao glavu, ono što držiš u rukama više je plod sunčanice negoli knjiga. Dragi čitatelju, oprosti mi, molim te, ako sam protratio tvoje vrijeme.
Toni Matošin
