Review
Prošla je godina za članove Foo Fightersa, njihove obitelji i najbliže suradnike bila prepuna šokova i, mora se reći, zaista tragična. Krajem ožujka, netom prije zakazanog koncerta u Bogoti iznenada je preminuo bubnjar, vokalist i jedno od zaštitnih lica alternativnog rock i post grunge žanra, pedesetogodišnji Taylor Hawkins. Ova je vijest odjeknula svijetom glazbe poput grmljavine vatrenog oružja te malokoga ostavila posve ravnodušnim. Vjerujem da je većini obožavatelja benda kroz um prošla misao da se nakon novog gubitka glazbenog kolege, Dave Grohl možda neće nastaviti aktivno baviti glazbom na dosadašnji način. Povod tom načinu razmišljanja bila bi Grohlova izjava nakon što je Hawkins pao u komu zbog predoziranja heroinom 2001. godine. Grohl je cijela dva tjedna Hawkinsove kome bio uz njega te kasnije za The Guardian rekao: „Uspaničio sam se. Kada je Taylor završio u bolnici bio sam spreman odustati od glazbe. Činilo mi se kao da je glazba ekvivalent smrti…“ No još od najave koncerata održanih Hawkinsu u čast znalo se da Taylorova prerana smrt ne označava kraj benda. Hawkinsu su počast sudjelovanjem na koncertima ili na razne druge načine počast odali brojni kolege poput Chad Smith, Paul McCartney, John Paul Jones, Roger Taylor, Liam Gallagher, Alanis Morisette, Josh Homme, Travis Barker, Jack Black, Joan Jett, Pink i mnogi drugi. Preostali članovi Foo Fightersa neko su se vrijeme nakon odlaska svog glazbenog kolege držali podalje od očiju javnosti, no nepunih pet mjeseci kasnije nova je tragedija uzela maha – preminula je Virginia Grohl, Daveova majka.
Gore navedeni niz događaja, vjerujem, u pojedincu može izazvati nekoliko raznolikih emotivnih stanja. Držimo li se samo odraza na umjetničko izražavanje, izdvojio bih dva ekstrema: umjetnik se povlači u sebe i tijekom odnosno nakon žalovanja mori ga preispitivanje smisla svojeg dosadašnjeg i budućeg stvaralaštva kao i života općenito što može uzrokovati ili potencirati depresiju te, onaj drugi, umjetnik koristi sam gubitak, posljedice koje on ostavlja na svakodnevnicu i osjećaje vezane uz isti kao izvor neiscrpne inspiracije. Dave Grohl, Nate Mendel, Chris Schiflett, Pat Smear i Rami Jaffee smogli su snage izabrati potonji put. Premda je Josha Freesea dopala uloga novog bubnjara Foo Fightersa na njihovim nastupima, u svrhu snimanja materijala za ovaj studijski uradak palica se ponovo prihvatio ni manje ni više nego Dave Grohl. Produkciju, uz članove benda potpisuje Greg Kurstin koji je s Foo Fightersima već surađivao na albumima „Concrete and Gold“ i „Medicine at Midnight“.
Već su najavnim singlovima „Rescued“, „Under You“, „Show Me How“ i „The Teacher“ Foo Fightersi dali naslutiti da ovo izdanje neće biti dio njihovog eksperimentalnog putovanja u disco/dance/power pop vode na koje su se otisnuli nekim stvarima s prethodnog albuma „Medicine at Midnight“ te svojim sporednim projektom Dee Gees. Pod ovim su imenom izdali „Hail Satin“ – album koji sadrži pet obrada pjesama grupe Bee Gees. Predmet ove recenzije zvukom vraća slušatelje u najbolje ere stvaralaštva benda. Album je bogat „teškim“ aranžmanima podebljanih emotivnim stihovima koji aludiraju na nošenje s gubitkom najbližih. U nekima se očituje pronicljivost poput „Rescued“; u nekima optimizam i nada poput „Under You“ („Someone said I'll never see your face again/Part of me just can't believe it's true…“); dok u nekima čista tuga kao što je to slučaj u „Hearing Voices“ („Late at night, I tell myself/Nothing this good could last forever“…“I've been hearing voices, none of them are you…“) te „The Glass“ („I had a vision of you/And just like that I was left to live without it/Waiting on this side of the glass“)..
Naslovna „But Here We Are“ aranžmanski zvuči kao definicija pjesme kakvu bi Foo Fightersi izbacili u praktički svakoj eri svog stvaralaštva. „The Teacher“ („You showed me how to breathe but never showed me how to say goodbye“) kao da je oprečna stihovima pjesme „Walk“ („I never wanna leave/I'll never say goodbye…“) jednostavnom zaključnom riječi – „goodbye“. Kompozicija sadrži progresivne elemente i aranžmanski kao da sadrži petlju pjesama.
Aranžmanski, album u zdravoj mjeri odiše raznolikostima. Primjerice, cresciendo u „Nothing At All“ je zaista fenomenalan. Dvoglasje Davea i njegove kćeri Violet na „Show Me How“ uz nježne melodične solo dionice na gitari te ritmičnom pozadinom isprepletenom vrhunski miksanih Violetinih vokala s pop prizvukom u harmi s onima njenog oca u slušatelju izazivaju osjećaj uzvišenosti. Na albumu se može naći i pokoja nježna kompozicija poput „Beyond Me“ koja se kroz strofe oslanja na glasovir i, kroz cijelu pjesmu, bass dionice. Premda nigdje nisam pročitao da je istina, u mješavini pratećih vokala na refrenima čini mi se kao da se čuje i boja Violetina glasa. Ukoliko griješim, a ostavljam prostora da je zaista tako, ovo je samo još jedan dokaz na kojoj je razini produkcija novog izdanja. Najduža pjesma do sada, desetominutna „The Teacher“ emocionalni je tobogan, pjesma u pjesmi s progresivnim elementima. Cjelinu zatvara mračna balada „Rest“ s udarnom razradom koja dolazi posve nenajavljeno te, kada se vrati u aranžman s prve polovice pjesme, ostavlja tračak nade u slušatelju i završava na pozitivnu notu „Waking up/ I had another dream of us/ In the warm Virginia sun/ There I will meet you“.
Grohl je nešto nakon objave prošlog albuma „Medicine at Midnight“ da bend planira napraviti „suludu prog-rock ploču“. Premda je splet okolnosti s početka ovog osvrta dečkima poremetio planove, na trenutke kao da su uspjeli u svom naumu. Sve u svemu, ovaj album dostojan je hommage Virginiji Grohl i Tayloru Hawkinsu te, po mom skromnom mišljenju, najbolji album u cijelosti koji su Foo Fightersi izdali od „Wasting Light“ iz 2011. godine. Aranžmani su zreli, smisleni, bend je ostao dosljedan sebi, a ipak prenio širok spektar emocija i motiva te u materijal utkao više žanrovskih utjecaja ne odlazeći pritom u nepoželjne ekstreme. Ritam sekcija čvrstoćom, često i silinom upotpunjava nerijetko igranje melodijama i harmama gitara i klavijatura uz napomenu da se u bubnjanju očituje međusobno glazbeno poštovanje i kolegijalnost Grohla i Hawkinsa. Na trenutke ritmovi koje Grohl svira zvuče kao da ih izvodi upravo Taylor Hawkins. Jesu li spomenuti ritmovi komponirani na ovaj način svjesno ili nesvjesno, ostavimo slušateljima da pogađaju i argumentiraju dok (i ako) netko iz benda ne otkrije pravo stanje stvari. Valja spomenuti još jedan pozitivan apsekt ovog albuma Foo Fightersa, a to su vokali Daveove kćeri Violet. Violetina gostovanja na koncertima očevog benda nisu novost (i domaća publika imala je prilike svjedočiti istom na koncertima u pulskoj Areni), ali se na ovom studijskom izdanju nameće puno više nego na prethodnom. Prema onome što smo do sada imali prilike čuti, Violet je talentirana pjevačica i bilo bi šteta da ne nastavi očevim stopama u nekom od podžanrova rock glazbe. Sve u svemu, album nikako nije podbacio, baš naprotiv! Preostaje nam vidjeti što slijedi za Foo Fighterse. Novo poglavlje su svakako uspješno otvorili.
Juraj Dukić Hrvoić
« Medicine at Midnight 
