Review
Dobra su stara vremena obično izmišljotina ljudi koji ili nisu čitali dovoljno o prošlosti ili nisu, naprimjer, zadovoljni samim sobom u sadašnjosti. Ta romantična vizija osunčanih zelenih poljana po kojima pasu jednorozi ispod neba prošaranog dugama brzo se raspline pod teretom stvarnosti ranijih epoha i onda, umrete od kuge. No, skrećemo s teme. Istina jest i da određeni glazbeni pravci ponekad više gledaju unazad te također pokušavaju rekreirati neki raniji period pokušavajući približiti slušateljima ono što je bilo, a poneki se nikada niti ne pomaknu iz toga stanja uma.
Naravno, ova je pojava prisutna i u metalu te iako ovo stoji za poneke žanrove više nego za druge, čini se da je heavy metal ponešto specifično zapeo u osamdesetima. Ovo i ne čudi jer je upravo to desetljeće izrodilo više-manje sve klasične albume žanra, a kao što je rečeno, imitacija jest najiskreniji oblik laskanja. I dok neke grupe jesu samo imitatori, a njihova je glazba blijeda sjena prošlih vremena, određeni se broj grupa ipak može izdvojiti iz mase te zasjati poput zvijezde u vječnoj noći i svojom kvalitetom stati uz bok starim majstorima.
The Night Eternal relativno su nova njemačka heavy metal grupa, a prva su im izdanja odmah privukla pažnju kako poklonika ove glazbe, tako i glazbenog tiska, i to s dobrim razlogom, jer je već debitantski album “Moonlit Cross” iz 2021. godine bio dobar pokazatelj kvalitete i onoga što grupa pokušava prenijeti svojom glazbom. U međuvremenu nije došlo do nekih većih promjena i grupa nastavlja gurati tom uzlaznom putanjom karijere te svojim drugim albumom “Fatale” dolaze na scenu odlučni ostaviti svoj trag, a ovih će novih devet pjesama svakako pomoći u tome.
Iako se nazivno žanrovski grupa smješta u heavy domenu spektra metala, oni vrlo uspješno izbjegavaju upasti u zamku formulaičnosti i prosječnosti. Specifičnost se ovih pjesama može najbolje očitovati u odličnoj sinergiji klasičnog heavy metala i svojevrsne gotičke estetike, koja se ponajbolje vidi upravo kroz fantastične vokale Ricarda Bauma koji svakako nije standardni heavy metal pjevač i češće koristi svoj srednji registar time više podsjećajući na jednog Danziga ili Iana Astburya iz The Culta, izvlačeći svaki ton u uzvišujućem emocionalnom zanosu, a pri tome ne žrtvujući ništa od energije i duha svojstvenih žanru.
Stoga ne iznenađuje da ovo u praksi maestralno funkcionira. Spajajući ovakve vokale s inspiriranim rifovima i melodijama te prštećim gitarskim solažama rezultira pjesmama koje ne zaostaju za ničime trenutno na sceni. Melodična “Run With the Wolves” i vrlo zarazna “Between The Worlds” sadrže najbolje od one maidenovske energije i nagona za skakanjem u ritmu galopirajućeg basa, dok drugdje moćna “Prometheus Unbound” i brza “Stars Guide My Way” izvlače na svjetlo ponešto priestovskog žara u vjerojatno najžešćim stvarima na albumu. Najavni su singlovi “In Tartarus” te “Prince of Darkness” također bili dobar pokazatelj smjera u kojemu album ide u cjelini i svojom okultnom atmosferom samo dodaju raznovrsnosti.
Na kraju, jedna od prvih stvari koju ćete primijetiti na ovome albumu jest činjenica da The Night Eternal mogu i znaju napraviti odličnu pjesmu što je u konačnici i najbitnija stvar kojoj bilo koja glazbena grupa treba stremiti. “Fatale” uspijeva potpuno u tome, a znakovito je i to što svojom retro estetikom uspješno okreće naš pogled prema budućnosti i sljedećim izdanjima grupe na koje, nadamo se, nećemo predugo čekati. Preporučujemo!
Boris Čičovački
/
