Review
Bila je to duga, ponekad divlja, ponekad smirena vožnja kroz Bossov privilegirani život, počevši od statusa Dylanovog „plagijatora“ s više vitalnosti i mašte od uzora, preko iskazivanja razmetne hrabrosti i razoružavajuće iskrenosti, pjevanja o prvim ljubavima i tinejđerskim bjegovima, oživljavanja realnih životnih priča iz svog kvarta, pjevanja o zavodljivosti i usamljenosti izvan društvenih kolotečina, pjevanja o strastima koje s lakoćom prelaze u patnju čak i kada su realizirane. Sve to i još mnogo toga Bruce Springsteen je uobličio kroz svoju nezaboravnu harmonijsku i melodijsku elokvenciju.
Reakcije na Bossov dvadeseti studijski album mogle bi biti dvosmjerne. Gotovo sam siguran da će neki čudni ljudi, karakterno obilježeni kao picajzle, kao i sterilni glazbeni dušebrižnici koji od umjetnika uvijek očekuju nešto „novo“ ovom albumu uz značajno podizanje lijeve ili desne obrve udijeliti stereotipni komentar: „hmm, hmm, pa ovo je samo još jedan copypaste njegovih uradaka“.
Svi drugi će se s lakoćom složiti da od ove, jedne od najintimnijih Springsteenovih zbirki pjesama, svojevrsnog Bruceovog životnog manifesta neće naučiti ništa novog, što i nije najbitnije, ono najvažnije je da ovaj album predstavlja realan testament vremena kada se rock izborio za nezamjenjivo mjesto u općoj kulturi i društvu, stekavši pri tome svojim brojnim inačicama ekvivalent klasičnoj glazbi. Moćna je to retrospektiva njegovog dosadašnjeg rada, života ostvarena kroz prizmu bogatog iskustva i očekivanog sazrijevanja i iskrenog ispovijedanja uz primjetnu dozu nostalgije.
Ovaj album figurira kao glazbeni oldtimer, kamen temeljac sa svojom zbirkom nepatvorenih, čistih, izvornih, strastvenih melodija, kohezijski posloženih. Moćna je to buka sa naglašenom nostalgijom, ali ne sa onoj melodramatski obojanom.
I kada su mnogi pomislili da je Western Stars njegov labuđi pjev, nove glazbene avanture omogućile su njihovom autoru još jedan prolazak kroz trijumfalnu kapiju.
Sa 71 godinom iza sebe intezivnije ga preokupiraju teme o obitelji, umjetnosti, politici, religiji o kojima priča s pozicija komentatora kojeg život nije mazio niti specijalno mrzio. Poučna je ovo lekcija o životu, o odrastanju, tužna i pametno sročena uz svesrdnu pomoć obitelji i prijatelja.
Otvaranje albuma „One Minute You're Here“ figurira kao prvorazredni, učinkovit antidepresiv, nešto prvo što ujutro trebaš čuti, apsolvirati i sačuvati za ostatak dana, realizirano u najboljoj akustičnoj tradiciji Bob Dylana i blagom asocijacijom na njegovu „Girl From The North Country“.
A onda se „lokomotiva“ zvana Boss sa pratećom kompozicijom (čitaj E Street Band s kojima ovo nije početak, već nastavak jednog divnog prijateljstva) propisno zahuktava u naslovnoj „Letter To You“, elegantnoj glazbenoj konstrukciji s glavom i repom, podcrtanom odličnom (očekivano) svirkom s retro klavijaturama, te u narednoj „Burnin' Train“ (obratite pažnju na gitarski solo kojeg potpisuje stari drug po oružju Steve Van Zandt).
„Jenny Needs A Shooter Now“ kao da je iskočila iz kataloga neko vrijeme pratećeg benda gore spomenutog Dylana, naravno u pitanju su The Band. Evokacija vremena kada su glazbene muze bile propisno zaokupljene svojim pulenima. Ništa čudno, jer je ova pjesma stara pedesetak godina, snimana je u više navrata, a objavljena je tek na ovom albumu. Zasigurno jedna od najsimpatičnijih, najzaraznijih minuta kojima se treba vraćati s povjerenjem i oduševljenjem.
„Last Man Standing“ posveta je prijateljima kojih više nema, George Theiss mu je bio vokalna konkurencija u prvotnom bendu The Castiles prije solo karijere, tako da je Bossova životna priča mogla imati i sasvim drugi smjer. Naravno, s osobitom tugom i gotovo nevjericom Boss se sjeća neprežaljenog Clarencea Clemonsa, prema Bossovim riječima „lika iz rock'n roll bajke, čovjeka s beznadnim optimizmom i sablasnom nevinošću“. Naravno, prisjetio se i Dannyja Federicija, klavijaturiste iz prvotne postave E Street Banda za kojeg je kazao: „Kada ga slušate dok svira, čujete slobodu“.
„The criminal clown has stolen the throne, he steals what he can never own“, tako je u „House of A Thousand Guitars“ Bruce etiketirao aktualnog američkog predsjednika, zbog kojeg je obećao u slučaju njegovog novog izbora preseljenje u Australiju.
Gotovo proročanski djeluju stihovi iz pjesme „Ghosts“, ujedno reprezentativnog udžbenika kako čista matrica punokrvnog rocka treba zvučati: „I'm alive and I'am comin' home“, koje bi u slobodnoj interpretaciji mogle značiti: „vidite me , imam 71 godinu i još mogu stvoriti žestoku rock pjesmu“, da bi potvrdu istog uz svoju poslovičnu, zaraznu energiju nastavio stihovima: “By the end of the set we leave no one alive“. A oni su naravno, E Street Band. Ovo je pjesma koja istovremeno donosi optimizam, podiže potreban adrenalin, slušatelju donosi zarazan i dugotrajan smješak, pjesma za koju se se slobodno može kazati da je nova/stara budućnost rock ' n rolla. Ukratko, pjesma koja s lakoćom ulazi u top ten Bruceovih najboljih ostvarenja. Sažeta je ovo snaga presvučena tugom.
Dakle koje atribute možemo prikačiti Bruceovom poimanju rocka u usporedbi s majstorima klasične glazbe; možda lepršavost jednog Mozzarta, ozbiljnost jednog Bacha, monumetalnost jednog Beethovena?
Nedvojbena je činjenica da je Bruce rijetko imao paralizu stvaranja, njemu je pisanje velikih albuma američkog rocka njegova urođena komparativna prednost, uvijek intrigantna i široko prihvaćena.
Ne spomenuti ekipu iz kvarta uz koje je ostvario nezaboravne i neizbrisive tragove, bila bi apsolutno zapinjanje vlastitih nogu, a za čije je članove Boss svojevremeno kazao sljedeće: Garry Tallent (bas)- ne voli se isticati, pripada fantastičnoj tradiciji tihih ljudi koje je privukla bas gitara; Steve Van Zandt (gitara)-moja srodna duša, moj komičarski par, đavolji odvjetnik i prvoklasni rock' n roll urotnik; Max Weinberg (bubnjevi)-klupko energije, neuroze i lukave snalažljivosti iz predgrađa; Roy Bittan (klavir)-osamdeset osam tipki koje Profesor ima jednostavno nije dovoljno.
S nebesa s očitim odobravanjem na svirku sadašnjeg E Street banda (pojačnim Nils Lofgrenom, Charles Giordanom i Bruceovom suprugom Patti Scialfa) gledaju Danny Federici, majstor na klavijaturama i već spomenuti Clarence Clemons kojeg je na ovom albumu dostojanstveno zamjenio njegov nećak Jake Clemons.
Kroz inspirativnih 5 dana nastajanja ovog albuma Bruce i ekipa su nanizali reprezentativnu zbirku crnih bisera, nešto najbolje što su napravili u karijeri, a što zaista zaslužuje razmjernu reakciju sažetu u epitetu: briljantno.
Ako se za Brucea može kazati da je ateist, istovremeno se može kazati da je ujedno i teist, širitelj i zagovornik specifične religije, one glazbene u kojoj nema baš previše istinitih propovjednika.
Ono što je Dylan prouzročio epohalnim albumom iz 1979, Bruce je ponovio 2020, uz napomenu uzimanja u obzir različitog vremenskog okvira s drugačijim društvenim konotacijama.
Ekvilibrij svugdje prisutan, zastupljen je i u ovoj pandemijskoj situaciji, nema više koncerata, zato postoji sva sila odličnih albuma, a „Letter To You“ zasigurno spada u tu elitu.
Što reći na kraju?
Pripazite da vam se tipka rewind od uzastopnog slušanja ne izliže tako brzo, jer ovaj album zaista treba slušati i slušati.
Đorđe Škarica
« Western Stars 
