Najbolji su pjevači bez sluha

Review

Novi album Miki Solusa nastavlja tamo gdje je stao prethodni. Ukratko, sve je to isti obrazac, samo su fore nove. A zbog novih fora sam ga s ushitom u srcu i krenuo preslušavati. Neke stvari su me više dojmile, a neke su mi onako, meh.

Mislim da u svojoj dugogodišnjoj karijeri nižerazrednog muzičkog kritičara nikada nisam recenzirano album na način da se osvrćem pjesmu po pjesmu. A kako sam o Mikiju Solusu napisao vjerojatno najviše teksta od bilo koje druge teme, u nedostatku jače inspiracije, probat ću sklepati osvrt u tom linearnom modu.

Dakle, pjesma prva; „Hitmejker” – sjajna, bomba. Dovoljno vrckava da uzburka krv slušatelja i dovoljno kratka da kao odličan intro pobudi zanimanje za cijeli album. Osim toga, vrlo introspektivna i samokritična. Kupi sve simpatije.

Nakon nje slijedi nam „Mala riba”. Mislim ono, neka kvazi rugalica na dalmatinske stereotipe. Iz nekog neobjašnjivog razloga ova se pjesma kao videobroj pojavila prije izlaska albuma. Ima, naravno, jednu humorističnu notu ali je ukupni dojam da sprdnja nije uspjela. A Miki još nije našao emo baladu koja bi mu ležala.

Puno mu bolje leže brže pozitivne pjesmice kakva je npr. „Michael Scott”. I prije mi se činilo da Miki svoje slobodno vrijeme najviše provodi uz nogomet i tv serije, a nakon ovog sam siguran da je dečku s periferije njegov najbolji prijatelj Netflix. Uglavnom, dobra stvar i dobra fora. Palac gore.

„Koale”, još jedna brza i vesela pjesmica kojom se pjesnik dotiče svoje ljubavi prema životinjama i džabalebarenju. Nije loša , samo se nalazi između dvije dojmljivije.

Zajedno s albumom lansiran je i singl „U makedonskom restoranu”. Na prvo slušanje i na svako sljedeće, bilo mi je baš drago da je ova pjesma odabrana za predstavljanje albuma. Iako i tu imam svojih sitničavih zamjerki oko slaganja refrena, priznajem da mi je cijela pjesma baš dobro legla s nekim od najboljih stihova na albumu. Doslovno su nestali svi problemi.

Za „Magnoliju” nisam skroz skužio radi li se o angažiranoj pjesmici ili o čistoj zezi. Možda progovara o borbi protiv depresije, borbi protiv vrućine ili čega već, a možda samo popunjava rupe. Vjerojatno bi mi bolje sjela da je čujem izolirano i iznebuha na nekoj radio stanici. Radijski voditelji, navalite.

„On golubove hrani” nekako nastavlja u sličnom tonu i ritmu, ali ostavlja puno bolji dojam. Tema joj je prolaznost vremena i usamljenost, sirotinja koja se bavi glazbom. Možda opet kakva autoironična numera. Jer ipak, najbolji su pjevači bez sluha. Uglavnom, lajkam stvar.

I onda najbezveznija stvar albuma. „Svijet je pun debila”, puna je gorčine i ozlojeđenosti. Uopće ne znam čemu služi osim da se možda netko u svojim najmračnijim trenucima može pronaći u njoj. Nadam se da taj dan neće doći.

S okusom Istre, „Boškarina” gađa puno bolje od gore spomenute dalmatinske ribice. Vjerujem da će lakoćom izvoditi ovu stvar u nastupima na našem najvećem poluotoku. Super je za koncertno revanje i zborno pjevanje. Sva ta mala mjesta i hommage Franciju Blaškoviću ne mogu proći da ih publika ne zapjeva zajedno s Mikijem.

Još jedan light motiv Mikijeve lirike su i umirovljenici. A ova „Penzija” je nešto bolja od prije par godina objavljenih „Penzionera”. Živahna i živopisna penzija koju bi svatko poželio. A kako je Miki tek u ranim tridesetima, bome će se načekati. Enivej, lajkam i ovo.

Za kraj, opet jedna životinjska, doduše tužna i brutalna. „Zgažene mačke” s modulacijama, vokalnim vratolomijama i promjenama tempa i ritma. Nije mi neka, al ajde, bar sam naučio tko je Steven Avery. Vidi se da nisam od serija.

I to bi bilo to. Pjesmicu po pjesmicu, odradili smo recenzijicu. Album mi je u globalu čist solidan i nadam se da će se i vama svidjeti. Ako netko ima nešto za nadodati nek slobodno napiše u komentaru. Hihi, k'o da će itko slučajno nabasati na ovaj tekst. Možda će barem Mikiju značiti nešto što smo se među prvima osvrnuli na njegov rad. A šta drugo, uvijek vjerni!

Darko Hribarić