Review
Sleigh Bells je duo iz Brooklyna koji je samo demo snimkama izazvao takvu prašinu da ih je M.I.A. na neviđeno odlučila staviti pod svoju etiketu N.E.E.T., a njihov debi album Treats generalno je dobio poprilično visoke ocjene i hvalospjeve. Mene ne čudi da su podigli takvu prašinu jer se poodavno nije čuo ovakav „svjež“ zvuk iz žanra noise dance pop-punka, odnosno alternative, ukratko distorziranog zvuka glazbe i poludivljeg vokala. U tom kontekstu gledajući i Sleigh Bells i Treats su nove jake i bitne mlade snage koje će plijeniti pažnju sve dok (ako) ne zabrljaju.
No u kontekstu same glazbe, to uopće nije tako mračno dobro i inovativno jer je njihov cijeli album složen s toliko jednostavnih i plitkih elemenata i noise eksperimenata da bi vjerojatno teško kome i palo na pamet da od toga napravi ozbiljan demo, a kamoli ne album. Ili da to slikovito opišem to maltene zvuči kao kada sam ja nabavila synth/keyboard i krenula isprobavati sve žive zvukove, pa sam jednom s (ekscentričnim) frendom upriličila „šiza večer“ ja se dernjala, on je mlatio po žicama gitare. I naravno da smo krepavali od smijeha, al nam nije baš palo na pamet da napravimo demo, ali očito smo trebali. ... Šala mala. I nije to zvučalo ništa toliko drastično drugačije od bazne linije Treatsa (samo je bilo bez repa i glave). Jasno da u ovoj priči skroz pojednostavljujem stvari, ali budimo realni to je skoro upravo toliko lako. Ako imaš dva talentirana „klinca“ kakvi Sleigh Bells aposlutno jesu. Derek Miller i Alexis Krauss su prije svega hrabri i divlji klinci, no to nekad može biti doslovce pola učinjenog posla. Kao što u njihovom slučaju i jest.
Izvještaji koje sam uspjela pročitati o nastupu Sleigh Bellsa (a nema ih baš) s njihovog nastupa na ovogodišnjoj Harteri u Rijeci nisu baš bogzna što u njihovu korist – nekako ponavljaju (drugačije opisano) moje mišljenje, s naglaskom najviše na divlje i distorzirano i dodatkom na „nekontrolirano“. Nema ničeg loše u tome, to može biti samo prednost u glazbi, ali ako ta glazba ipak ima ono nešto.
Treats se previše ponavlja u jednostavnosti građenja strukture pjesama, pjevanje (ili dernjava) je više manje jednoobrazno (inače) ugodnog i svježeg djevojačkog vokala – sve zvuči poput jedne beskonačno duge pjesme s tu i tamo nekom promjenom ritma, od koje je jedna trećina (čak nebitno koja) sjajna ali kada to potraje može vam se dogoditi da vam skroz dosadi ili slušanje postane naporno. Pretpostavljam da bi korištenje nekih opijata moglo pomoći da vam album bude ultimativno remek-djelo. Još jedna šala mala.
Ono što mi je upalo u oči (makar ne upada ukoliko se baš jako se ne pozabavite time) su poprilično dobri tekstovi što baš nije čest slučaju ovom žanru.
Baš jako dobre stvari na Treats su: Tell 'Em koja te prasne odmah u prvom taktu kao zračni napad na Pearl Harbour, Riot Rhythm je ona rijetka koja ima pomnije složenu građu pjesme iliti aranžman i to se (daleko) čuje, Rill Rill je jedina melodična i sličnija nečemu što bismo mogli nazvati mainstream (i to jako dobrim), a Crown on the Ground je beskompromisni noise kaos ili kako je to netko slikovito opisao: „napad pčela“, ja bih rekla stršljenova.
Plus trica.
Anastazija Vržina
