Review
Kad sam se prije desetak godina, baš na ovoj internetskoj adresi, počeo i javno baviti pisanjem o popularnoj kulturi, bilo je to prirodno spajanje ljubavi prema pisanju i prema glazbi. Ništa više ni manje od toga. Dijeljenje nekih osobnih impresija – uvijek subjektivnih, bez i najmanjih primisli o mogućnosti postojanja nečeg kao što je fantomska "objektivna kritika" – u nadi, možda čak i uvjerenju da bi se nekome mogle svidjeti ili biti od koristi, bez pretenzija ili planova da to preraste u nešto "ozbiljnije". Zato sam se držao nekih imena i žanrova bližih vlastitom senzibilitetu i ukusu, prepuštajući kolegama da se bave nekima drugima, svojim favoritima. Jedan od takvih tuđih favorita bend je koji je sve to vrijeme marljivo i uporno rastao i izrastao u jedno od nezaobilaznih imena na hrvatskoj glazbenoj sceni.
Da, Elemental je prošao dug put od zagrebačkog reperskog trojca do današnjeg sedmeročlanog benda iz prve lige koji svoju glazbu, uz standardno nadahnute rime, bazira na uigranoj organskoj svirci. Bend kojeg sam zaobilazio onoliko koliko sam mogao, odnosno, koliko me je lijenost ometala u inače prirodnom tijeku stvari kad smo glazba i ja u pitanju. Bend kojeg odnedavno više nisam mogao ni smio preskakati ni zaobilaziti i čiji su sjajni albumi već godinama nezaobilazno štivo za bilo koga tko sebi umišlja da prati domaću glazbenu scenu. Bend koji je tako meni osobno postao jedan od onih sve brojnijih koji su iz godine u godinu rastezali taj moj modus operandi iz prvog pasusa, uvlačeći me u njihov glazbeni svijet.
Glazbeni svijet koji je u slučaju Elementala upravo proslavio svoj dvadeseti rođendan, što je u najmanju ruku poštovanja vrijedno dostignuće. Dvadeset godina i sedam studijskih albuma rezime je inventure rada Mirele Priselac Remi, Luke Tralića Shota i društva, koja svoj dokument dobiva u kompilaciji "XOXO" kao zbiru ponajboljih pjesama iz bogate diskografije ovih perjanica hrvatskog hip hopa. S tim što nije samo tih dvadeset okruglih godina pogodan povod, već se ovakva retrospektiva prije svega čini pravim zaokruženjem nakon krune karijere s još aktualnim studijskim albumom, dvostrukim "Tijelom". Taj je album, naime, vrlo jasno i glasno pokazao da je Elemental svoju jezičavu poetiku i glazbenu širinu sposoban uokviriti i tako zahtjevnim konceptom kakvog donosi format dvostrukog albuma a da pritom ne izgube ni na šarmu ni na oštrici ni na samoj kvaliteti.
Da preskočim sve ono što većina vas ionako zna i bolje, a svakako duže od mene samoga, "XOXO" donosi prilično uravnotežen odabir zgoditaka sa svih sedam albuma, pa tako osim iznova snimljene "Ostavi T.R.A.G." kao jedinog predstavnika s prvijenca "Moj, njegov i njen svijet" iz 2000., predstavlja svaki od albuma s dvije do tri pjesme. Od "Dal' sjećaš se" i "Vidi me sad" iz još tipičnije reperske faze, preko već klasika "Romantike" i "Prirode i društva" do razoružavajućih "Bolji si" i "Golih i bosih" s recentnih albuma, sve je tu, poslagano bez poštivanja kronologije, što je možda na prvu i minus, ali ne i nužno jer ovako pjesme tvore jednu novu kronologiju, više narativnu nego stilsku. A to je, nadam se da ćete se složiti, odlika svih uspjelijih kompilacija.
Elemental je takvu kompilaciju sasvim sigurno zavrijedio, kao svijetli primjer neprestanog rada na vlastitom izričaju, stalnog širenja zvučne slike do te razine da posrijedi više nikako nije tek hip hop bend, već bend sposoban pozajmiti iz široke palete žanrova da uobliči nešto tipično svoje. Bend kojem je Remi svojom pojavom i stavom dala jasno lice, ali koji je ipak iznad svega djelo kolektiva. Bend s čijim se mišljenjima i opservacijama razbacanim po brojnim rimama ne moram uvijek složiti (doduše, više je u pitanju moja načelna rezerva prema socijalno angažiranim stihovima, što je potencijalno preduga priča), ali koje ću rado poslušati. Bend kojeg ću, uostalom, ponegdje, kao u primjerice meni jednom od njihovih favorita, "Bolji si", s obzirom na neke komentare na koje sam naišao, razumjeti bolje nego neki svjetonazorom im možda bliskiji slušatelji.
Bend koji je – da zaokružim(o) – jednostavno nezaobilazan i to ne zbog nekakvog marketinga već čistog rada i talenta. "XOXO" je tu da to dokumentira, a albumi svakako ostaju najbolji produkti Elementalove radionice. Ako ste spremni povjerovati nekome tko im je (pre)dugo odolijevao. Doduše, to onda vjerojatno znate i bez mene…
Toni Matošin
/
