Review
Rezovi, točnije, promjene u životu, osobito u kreativnom radu, nikako ne moraju biti bolne, ali najčešće su nužne. Uostalom, "samo mijena stalna jest", a na samom je umjetniku da prepozna kamo i kojim putovima ga vodi nadahnuće, odnosno, čežnja, te da ono što prepozna i realizira. Na nama s ove strane priče je pak da prihvatimo takve promjene ili okrenemo leđa, u svom (ne)prepoznavanju vođeni, naravno, vlastitim čežnjama i nadahnućima.
Kad su Lambchop prije tri godine s albumom "FLOTUS" izveli potpunu rekonstrukciju (ili pak dekonstrukciju) svoje vizije americane, osobno mi je bilo zanimljivo poslušati taj izlet u posve nove, sintetičnije pejzaže. Šef (dotadašnjeg) chamber-pop-alternative-country-soul-lounge-orkestra, Kurt Wagner, prethodno se navukao na elektroniku preko projekta HeCTA, pošteno odrađenog mimo etikete Lambchop. Zato "FLOTUS" nije bio baš tako veliko iznenađenje, kao što zapravo ni "This (Is What I Wanted to Tell You)" ne iznenađuje nastavkom tog elektroničkog narativa donedavno toplo organskog benda. Štoviše, on kao da (čak i naslovom) želi potvrditi kako je došao kraj Lambchopu kakvog smo znali i sada je na nama da odlučimo hoćemo li se zato osjećati dobro (da parafraziram R.E.M.).
E pa ovoga puta moram priznati da meni osobno to više i nije toliko OK niti se nakon slušanja novog albuma Lambchop osjećam posebno dobro, što je zadnje što sam mogao očekivati kad je ovaj nešvilski bend u pitanju. Čime ne želim (niti mogu, jer to nije moje pravo) zaključivati kako je Wagner s društvom krenuo pogrešnim smjerom, već naprosto da ih ja tamo ne uspijevam slijediti. Bar ne s onim oduševljenjem kojim sam slijedio "How I Quit Smoking", "What Another Man Spills" ili "Nixon" (da nabrojim tek čistokrvna remek-djela). Nakon "FLOTUS" ne mogu reći da nisam očekivao produžetak takve poetike, ali izgleda da je podsvjesno tinjala nada da će sve to biti izvedeno daleko... uzbudljivije. Lambčopskije.
Umjesto svega toga, "This (Is What I Wanted to Tell You)" pravocrtna je zbirka minimalistične elektronike više nalik kompilaciji restlova nego snažnom albumu. Svjestan sam da sam to mogao reći i za prethodni album (i da sam ga možda i zato od vremena kad je izašao do danas poslušao okruglih, alarmantnih nula puta!), ali "FLOTUS" je djelovao kao iskreni detour, kao pronalazak novog jezika jednog rijetko hazarderski ziheraškog autora ustrajnog u otvorenoj običnosti svoje stalno klijajuće neobičnosti. Zato sam to tada pozdravio (uvjeravajući možda i samoga sebe da mi je to sve baš super i zanimljivo), a sada... Pa, sada sam i nakon desetak (pokušaja) preslušavanja ostao uskraćen za jedno uspjelo, cjelovito slušanje od uvodnog do zaključnog takta. I to jest možda nepošteno od mene, tim više jer bi možda i već samo drugi potpis na omotu albuma bitno promijenio dojam, ali ne uspijevam to nadići.
Ma i ovdje su, kao i na prethodniku, ispod svih tih novosti u soundscapeu to i dalje Lambchop, i dalje bi i mali pomak u strukturi instrumentarija posve jasno razotkrio onu istu kužinu koja nam je podarila ranije spomenuta remek-djela, ali bez tog pomaka ne mogu protiv vlastitog dojma da je sve to prije nalik guranju nego pomicanje, da je prije posrijedi demontaža nego montaža nečeg uistinu novog i zrelog. Da, toplina Wagnerove poetike, odnosno, Lambchopova zvuka ostala je tu usprkos jeftinoj elektronici i Autotuneu koji nije toliko izmijenio prepoznatljivi bariton koliko ga je tek zamazao. Potrudite li se, naći ćete u svakoj pjesmi i nešto novo, neki novi premaz, neku novu nijansu i staru, nikad izgubljenu toplinu, ali kad sredina albuma zaglibi u, primjerice, bezličnosti "The Air is Heavy and I Should Be Listening to You", sve se čini ipak nenamjerno tužno.
Da bude gore po mene samoga i takve mi dojmove, vjerujem da je Kurt Wagner trebao ovakav pomak u zvuku; uistinu vjerujem da u njemu uživa i nalazi savršen smisao. Uostalom, cijeli mali niz albuma što je prethodio "FLOTUS" bio je gotovo dosadno sjajan. Dosadno u smislu da se sve dalo predvidjeti i sjajan u smislu da se u svemu tome moglo uistinu uživati. Možda bi još jedan album tipa "Mr. M" ili "OH (ohio)" umrtvio tu čaroliju koja nam je kroz prošlih gotovo trideset godina podario najuvrnutije predivnu verziju countryja za novo doba, da tek pokušam riječima i ladicama dočarati ono što glazba Lambchop jest (bila). Možda je ovo bio jedini put, jedini pravi rez, jedini logičan pomak i promjena. Zato, uostalom, i ne odbacujem u potpunosti takvu glazbu, ali ovakav novi Lambchop jednostavno ne uspijevam ostaviti na polici s glazbenim miljenicima, a i ne želim još jednom brzopotezno pozdraviti album kojeg potom neću poslušati godinama ili čak nikada. Toliko dugujem sebi i vjeri u subjektivnost svake kritike. To je valjda sve (što sam ja htio reći). Bar za ovu prigodu. Jer Lambchop i dalje itekako živi, što najeksplicitnije kazuje baš završna pjesma albuma, staroškolska, lambčopovska minijatura "Flower".
Toni Matošin
« FLOTUS 
