Hardwired... to Self-Destruct

Review

Osam godina – toliko je trebalo najvećem bendu žestoke glazbe na svijetu da napravi novi album, „Hardwired... to Self-Destruct“. Tijekom te pauze od studija bili su na turnejama koje su obuhvatile cijelu kuglu zemajsku, pa tako i našu malu državu, ali izuzev Beyond Magnetica i pjesme Lords of Summer dečki nisu ništa izbacili do danas. Danas metalci dolaze na svoje, bilo da spadaju u onu skupinu koja voli Metallicu kakva je danas i uživaju u novome albumu ili su jedni od onih koji vole samo prvo desetljeće stvaralaštva Metallice pa sada imaju novu temu za žestoke rasprave.

Album traje 78 minuta i dolazi na dva diska, a prva stvar koja je izašla ove godine bila je „Hardwired“ koja je prvi pokazatelj toga kako Kirk Hammet nije previše sudjelovao u pisanju pjesama zbog izgubljenog mobitela s tisuću ideja, kako je sam rekao. Pjesma je puna nabijene agresije, s očitim ciljem (pokušaja) vraćanja thrashu što i relativno dobro uspjeva usprkos činjenici kako je u srži pomalo i monotona što uvjetuje i dužinu pjesme koja je, usput rečeno, najkraća na ovome albumu sa svoje tri minute trajanja. Ono što se ovdje najviše istiće je Kirkova solaža u kojoj se opet previše zaigrao s wah pedalama, no pjesma je sve u svemu energična i solidna. „Atlas,Rise!“ ima pak malo zrelije riječi što sugerira i sama tematika preuzeta iz grčke mitologije gdje je Atlas držao Zemlju na svojim ramenima što Hetfield koristi kao izuzetno dobru metaforu za osjećaje koji se javljaju kada se nosi teško emocionalno breme. Harmonije pomalo podsjećaju na Iron Maiden i izuzetno su dobre u nekim trenutcima. Hetfieldov vokal je također na najboljem mogućem nivou trenutnih glasovnih mogućnosti. „Now That We're Dead“ je nešto potpuno novo u stvaralačkom smislu za Metallicu s potpuno drugačijim pristupom samoj pjesmi koja zvuči više kao Lordi ili nešto slično i samim instrumentalom i tematikom koja je pomalo mračna u riječima - „sada kada smo mrtvi, srećo, možemo biti zajedno“. Kirkova solaža ovdje nije toliko loša, ali zato je Larsove bubnjeve bolje ne komentirati, kao uostalom i na ostatku albuma. „Moth Into Flame“ dosta podsjeća na neke elemente abuma „...And Justice for All“ s novim zvukom i nekoliko detalja kakvi bi se našli na Death Magneticu što je u ovoj kombinaciji ispalo izuzetno dobro. „Dream No More“ ima težak, masan zvuk ukomponiran na način koji prije nije bio prisutan dok je „Halo On Fire“ najduža pjesma albuma.

Drugi disk je daleko lošiji od prvoga, a otvara se pjesmom „Confusion“ koja simbolizira cijelu drugu polovicu albuma u svojoj razvučenosti i nedovršenosti solidne ideje koja je mogla biti daleko bolje realizirana. Istim stopama ide i „Manukind“ čiji početak zvuči više kao Hladno pivo nego kao Metallica, a riječi su blago političke („slijepi vode slijepe“). Plus je da je ovdje u pisanju glazbe sudjelovao i Robert Trujillo što Manukind čini jedinom pjesmom ispod koje je potpisano njegovo ime. Na „Here Comes Revenge“ kvaliteta se malo podiže pa se opet vraća na staro nakon dobrog intra „Am I Savage“ čije ime ne može ne podsjetiti na obradu „Am I Evil“ koju dečki često sviraju. „Murder One“ ima još jedan zanimljiv intro, a cijeli album zaključuje „Spit Out The Bone“ gdje su se dečki konačno potrudili i napravili pravu thrash pjesmu od početka do kraja bez nepotrebnih ukrasa. Riff je definitivno nešto što će otvarati pogo, nema pretjerivanja u solaži osim previše wah efekata na jednom dijelu, a čuje se i savršeno distorzirani bas. Kada bi barem sve pjesme albuma bile na ovom nivou!

Izuzev tome što je na nekim pjesmama previše repeticije ili wah efekata na solažama, Hardwired... to Self-Destruct solidan je album koji pokušava kombinirati najbolje od Metallice sa samoga početka karijere pa sve do Death Magnetica s pokojim eksperimentom koji daje poseban štih ostvarenju koje će zasigurno izazvati mnogobrojne rasprave.

Tomislav Kiš