Review
Album Daljine bio je vjerojatno jedno od najvećih otkrića i najugodnijih iznenađenja na hrvatskoj glazbenoj sceni u zadnjih jako puno godina. U to vrijeme zainteresirao sam se za Ninu Romić, kantautoricu svjetskih kalibara, glazbenicu uz koju mi je bilo nevjerojatno povezati činjenicu da dolazi iz Hrvatske. Sad je tu njen drugi album, Ptice, koji, ukratko, na najbolji način prezentira napredak u svakom aspektu njenog osebujnog zvuka.
Nina na ovom albumu više istražuje psihodeliju, freak folk, uvrnut, neobičan i strašan zvuk. Podsjetila me na trenutke na CocoRosie, malo i na Seventh Tree, akustični album grupe Goldfrapp, ali na domaćoj joj sceni nema nikog sličnog i ovdje ostaje potpuno autentična. I za klasu bolja od gotovo svih glazbenika.
Autentičnost zvuka nešto je što je gotovo nemoguće postići na glazbenoj sceni u Hrvatskoj. Ili je možda ipak stvar u tome da nitko tome ni ne teži. A možda je ipak stvar u tome da nitko zapravo ne sluša glazbu, nego teži samo pravljenju sezonskog hita bez pravog značenja za čiji će refren posuditi Jelenu Rozgu. Zato nam je glazbena scena puna poluproizvoda, neiskorištenog potencijala, a i besramno loših glazbenika koji prave besramno loše pjesme.
Jedna ovakva glazbenica nije samo osvježenje na našoj glazbenoj sceni, nego i netko tko bi na stranoj sceni bio miljenik kritike i jedan od najboljih pokazatelja da u dvadeset i prvom stoljeću postoji kvalitetna glazba. Činjenica da Nina pjeva na hrvatskom ujedno je i loša i dobra stvar. Loša zato što bi na engleskom njene pjesme mogle dosegnuti mase izvan Hrvatske, ali dobra zato što ovako ostaje dragulj koji sebično čuvamo za svoju državu i svoju glazbenu scenu.
Album otvara jedna od njegovih najboljih pjesama, Pismo, koja prezentira većinu najboljih aduta albuma - Ninin fantastičan vokal, izvrstan tekst i veliki fokus na detalje, kao što je zviždukanje i obilje sitnih zvukovnih dionica koje pjesmu čine bogatijom i ljepšom. Na pjesmi Opet, jednoj od starijih stvari, no ovdje u novom aražmanu, koja je poslužila kao najavni singl i dobila video, Nina se baca u psihodeliju, a već na trećoj stvari, Lice mjeseca, prenosi tu psihodeliju na razinu više i zalazi u jezivi i mistični teritorij freak folka koji će istraživati često i na ostatku albuma.
Tajna je jedna od najjačih pjesama na albumu. Djeluje poput sumorne i melankolične poeme pune tajanstvenih slika i definitivno vas neće ostaviti ravnodušnima. I pjesma Ptica slična je dotičnoj, možda čak i mračnija i tužnija. Album kompletno poprilično je tamnih nijansi, no one ovdje djeluju samo kao crno-bijela površina po kojoj trebate zagrebati da biste otkrili boje. Ljepota pjesama otkriva se ponovnim slušanjem, a svako novo donijet će vam nove glazbene detalje kakve prije niste uočili. Još jedna odlika izvrsnih glazbenika.
Za bonus je Nina opet uzela obradu narodne pjesme, a ovaj je put to Jutros mi je ruža procvjetala, ovdje nazvana jednostavno Ruža, upotpunjena harmonikom i hurdy-gurdyem, u aranžmanu koji stvara dojmljivu i nezaboravnu atmosferu i odlično zatvara album.
Kad bih ocjenjivao ovaj album u odnosu na domaću scenu i domaću glazbu, ne bi bilo dovoljno visoke ocjene za njega. Ovako mu dajem ocjenu kakvu bih dao kakvom stranom prvoklasnom izdanju, ocjenu za najbolje uratke strane glazbene scene, uratke kakvima ovaj album može stati rame uz rame. A vama preporučujem da pazite na Ninu jer sve mi se čini da u njoj ima nešto čak i veće od ovog albuma, iako je tako nešto sad teško zamisliti, ali će se sigurno otkriti čim nam prezentira svoj idući studijski uradak.
Mislav Živković
« Daljine 
