Review
Kad bih kakvim čudom mogao birati što bih u povijesti popularne kulture izmijenio - jedan trenutak, detalj, događaj, mali, značajni obrat - gotovo sam siguran da bih odabrao objavljivanje albuma The Beach Boys "Smile" pred kraj 1966., kako je bilo planirano, umjesto, khmm… ovih dana. Nadam se da već i ptičice na granama bez problema mogu otpjevušiti dugu, tužnu, legendarnu priču o najslavnijem od neporođene djece američke diskografije prošloga stoljeća, ali povod ovim retcima ipak mi ne daje mjesta ikakvom suzdržavanju ni podrazumijevanjima bilo kakve vrste. Četrdeset i pet godina poslije planiranog objavljivanja, "tinejdžerska simfonija Bogu" Briana Wilsona konačno dobiva svoj službeni diskografski debi i ne mogu, ne želim i neću skrivati entuzijazam zbog toga događaja niti se upuštati u demistificiranje. "The Smile Sessions" je - što se mene tiče, bez dvojbe - diskografski događaj godine, ako ne i desetljeća!
Te već uistinu daleke 1966., vodeće momče s plaže bilo je nakon albuma "Pet Sounds", tog najsjajnijeg među draguljima pop-glazbe, jedini ozbiljni rival rastućim apetitima talenta dvojca Lennon-McCartney. Tzv. džepna simfonija "Good Vibrations" koja je izišla kao singl polučila je nevjerojatan uspjeh i time postala i ostala harač vrhova top-lista s najviše uloženog truda, ambicije i artističke težine - izvanredna protuteža tada friškom albumu The Beatles "Revolver". No, ona je bila tek uvod u rad na albumu kojim je Brian Wilson htio od pop-glazbe uistinu napraviti sofisticiranu glazbenu umjetnost. Isprva nazvan "Dumb Angel", a potom "Smile", trebao je odvući rad u studiju, tehnologiju stvaranja pjesama, rad s vokalima i glazbom i sam koncept snimanja pop-albuma do sasvim novih, perverzno zahtjevnih standarda. Mađutim, njegov dječački ambiciozan rad na svakom pojedinom segmentu pjesme, dakle, posve fragmentarni pristup snimanju, koji je već prethodno jednu jedinu pjesmu, "Good Vibrations", pretvorio u višemjesečni posao, već je sam po sebi nagovještavao neizvjesnost kad su rokovi u pitanju. Kultna figura pop-podzemlja Van Dyke Parks sklepao je stihove koji su razbijali sve dotadašnje okvire tekstova pjesama The Beach Boys, što je dodatno stvaralo tenzije u samom bendu. A kad se snimanje samo "Heroes and Villains" odvuklo unedogled, cijeli projekt nadvila je velika sjena neizvjesnosti.
Pod pritiskom očekivanja sve kao da se urušavalo na tom prijelazu 1966. u 1967.: rastuća neslaganja među članovima benda, Wilsonovo istovremeno tonuće u sve veću nesigurnost i korištenje težih droga, sudski spor koji se razvio s kućom Capitol, Van Parksovo povlačenje iz projekta… Sve je vodilo tome da se od projekta i službeno odustane, gotovo u isto vrijeme kad su Beatlesi objavili svoj legendarni "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Band". Time su The Beach Boys preko noći postali dinosauri, a kolege iz Liverpoola i službeno najveći bend na planetu. A legenda o "Smile" je mogla početi.
Pa da se vratim na prvu rečenicu ovoga teksta - uistinu bih volio vidjeti razvoj događaja da je Brian Wilson smogao snage i hrabrosti dovršiti svoje životno djelo. Nije uopće tajna da su The Beatles itekako osluškivali što se sve događa u radionici senzibilnog Wilsona i njegova benda, a posebno otvoreno poštovanje iskazivao je Paul McCartney. Ne govorim to zato što bih volio vidjeti The Beach Boys na svim onim prijestoljima koja su zaposjeli The Beatles, već zato što mi se ta njihova "utrka" čini propuštenom prilikom za nizanje prekrasnih djela. The Beach Boys su ovako postali tek popularni američki bend čiji su koncerti fešte dobrih vibracija, nostalgije, pa i kiča, a donedavni studijski čarobnjak tužna figura koja će desetljećima krpati sve rupe koje su ostavili LSD i gubitak kompasa. Kad je prije sedam godina pod svojim imenom iznova snimio i objavio album "Smile", Brian Wilson je isplatio svoj dug samome sebi i smirio duhove koji mora da su ga bar škakljali, ako ne i proganjali; objavljivanjem originalnih snimki sa sessiona za "Smile" iz 1966. i 1967. zadovoljštinu su konačno, nakon niza više ili manje opravdanih bootlega, dobili i svi još živući fanovi, kao i horde novostasalih.
"The Smile Sessions" donosi snimke koje su nakon Wilsonova solo-izdanja iz 2004. mogle dobiti i konkretniji kostur i raspored. Ne, dakle, to nije gotov album niti je to možda i blizu onog što je Brian možda imao a možda i ne na umu kad je zaokruživao svoju simfoniju – dobivamo tek autorizirani uvid u ono što se stvaralo a što je dospjelo dalje nego što se većina i nadala. Možemo sada i nad ovim naklapati koliko bi to u svoje vrijeme izmijenilo povijest popularne glazbe a koliko možda bilo tek sofisticirani proizvod samo za sladokusce i fanove, možemo cijelu priču proglasiti sumnjivim oživljavanjem stare slave, a možemo se naprosto zavaliti i uživati u bujanju nevjerojatnog talenta i grananjima njegovih nepredvidljivih, pa i opasnih prstiju. Zato i neću dijeliti kritike, prodike ni analize – ovo je pregled dokumentacije, inventura koju je netko nekom bio dužan provesti, pa makar i kao dug povijesti. Jedno vam svojim imenom i stažem u gutanju popularne i manje popularne glazbe mogu garantirati: "The Smile Sessions" je najbliže što ćete savršeno lijepoj glazbi doći kad je u pitanju pop i rock, anali pokušavanja dokazivanja Wilsonova uvjerenja da je glazba zapravo Božji glas. Možda je sa "Smile" naprosto dokazao tek svoju ljudsku krhkost i malenkost.
Nekoliko formata "The Smile Sessions" je dostupno na tržištu: standardno s dva CD-a, dvovinilno i luksuzno s pet CD-ova, dvije ploče i dvije singlice. Koje god odabrali, greške nema; izbor, pretpostavljam, ovisi isključivo o stupnju gladi vas samih, koliko se daleko voajerski želite zavući u taj studio gdje se stvarala najveća od pop-legendi.
Toni Matošin
« Summer Love Songs 
