Review
Kada je Leonard Cohen snimao svoje posljednje pjesme, znao je da neće još dugo biti živ.
"Slušaj kolibrića, nemoj slušati mene." bile su riječi umirućeg čovjeka. Na svojstven način svima je poručio koliko će biti bitna poruka koja ostaje nakon glasnika. Dovoljno je poživio da vidi goruće reakcije na album "You Want It Darker", ali postojala je još nekolicina pjesama koje su zahtijevale doradu. "Dva sata snimanja jednog poslijepodneva pretvorila su se u tri godine rada. U početku se činilo da će sve biti jednostavno jer smo svi znali što Leonard volio, ali što dublje uranjate u posao, više se preispitujete.", izjavio je snimatelj Michael Chaves. Ovo na albumu nije bio klasični story-telling, to je bilo pripovijedanje prave istine jer je Cohen predstavio ideje o življenju, a ne o umiranju. Kao idejni začetnik ovog posthumnog albuma kanadskog barda stoji njegov sin, Adam Cohen, koji je producirao album u maloj garaži u blizini Cohenovog doma u Los Angelesu. Cohena svi vole i od njega očekuju najbolje, ali kad cijeli album nastaje od vokala, bliski su se suradnici našli u jednoj petlji koja je zahtijevala odmotavanje od glazbenika koji mogu ponuditi nešto svježe. Cohenov je sin tako zatražio pomoć od nekih doista značajnih suradnika. Primjerice, Beck je svirao gitaru, Jennifer Warnes i Feist otpjevale su prateće vokale, španjolsku lutnju svirao je Javier Mas, Richard Reed Perry iz Arcade Firea svirao je bas gitaru, a Zac Rae iz Death Cab for Cutie klavirske dionice da bi u konačnici album bio dovršen u sklopu People festivala u Berlinu koji svake godine okuplja znatan broj različitih glazbenika te koji zajedno vježbaju i razvijaju različite glazbene ideje, a zatim ih izvode pred publikom.
Već kroz prvu pjesmu na albumu "What Happens To the Heart" Cohen crta svoj iskreni portret – "I was always working steady / But I never called it art / I got my shit together / Meeting Christ and reading Marx". Album "Thanks for the Dance" obavijen je eteričnom atmosferom i donosi jedan intiman zvuk, sanjivu i minimalističku instrumentaciju kroz koju se probija Cohenov kristalno jasan i robusan glas. U njemu se čuje žaljenje ("Moving On"), slomljenost ("It's Torn", "Hills") pa čak i bespomoćnost ("The Goal", "Puppets"), ali ovo nije samo pojednostavljeni Cohenov pogled kao nekog smrtnika koji se svjesno suočava sa svojim krajem, već predstavlja rad prepun duboke i sirove senzualnosti koja se poput tanke, ali ipak vidljive niti proteže kroz pjesme sve dok ne kulminira u skladbi "The Night of Santiago".
Tri godine su prošle od smrti Leonarda Cohena, a njegove pjesme danas postaju nešto puno više. One su naslijeđeni pratioci na različitim dijelovima životnog puta. Možete namirisati njegove cigarete, osjetiti razočaranje, slušati njegove priče i stvarati u svojim mislima nove slike. S toliko snažnim vizualima, njegove pjesme postaju toliko opipljive da prirodno uspostavljaju put do vojske slušatelja ("Thanks For the Dance"). Hvala, Leonarde!
Ivana Lulić
« You Want It Darker 
