Review
Zamislite na trenutak da nikad niste čuli za Lanu Del Rey. Dakle, nikad niste čuli to ime, prva asocijacija na velika usta vam je Severina, a spot za Video Games potpuna nepoznanica. Tek ste sad spremni za preslušavanje njenog prvog pravog albuma, Born to Die. Nažalost, to nije nešto što su učinili svi koji su unaprijed otpisali Lanu Del Rey. Pri tome se problematičnim pokazao i datum izlaska albuma, čak šest mjeseci nakon objave singla Video Games. To se vrijeme pokazalo više nego dovoljnim za izmjenu trendova: glavni izraz pomodnjaštva više nije favoriziranje, nego količina otrovnih strelica koje je pojedinac spreman ispaliti u smjeru Del Rey. Tome nije pomogao ni nesretan nastup na SNL-u nakon kojeg su se svi posebno raspištoljili nazivajući ga najgorim nastupom ikad zaboravivši valjda da živimo u vremenu Britney Spears i njenih koncertnih izvedbi.
Teško je u takvoj situaciji gledati Born to Die kao ono što taj album zapravo jest – korektni složenac retro aranžmana namijenjen publici koja je sklonija prozivanju neke glazbenice divom što više u svom opusu ta glazbenica poseže u prošlost. Nazivati Lanu Del Rey američkim odgovorom na Adele je suludo, obzirom na činjenicu da punašna Britanka veći naglasak stavlja na pjesmu, a Del Rey na njeno okruženje. Zbog tog je mlada Amerikanka mnogo sličnija preminuloj Amy Winehouse ili njenoj mnogo lošijoj kopiji, Duffy. U duhu toga, Born to Die je ponajviše glazbeno prakticiranje Del Reyinog interesa za prekoatlantsku pop kulturu 50-ih i 60-ih i problematične junakinje tadašnjeg filma noir.
Soundtrack tog doba u izvedbi bivše Elizabeth Grant daje dvojake rezultate. Odlični singlovi Video Games, Blue Jeans i Born to Die konkurenciju u kvaliteti pronalaze tek u Off to the Races, izvrsnom neprimjerenom glazbenom uprizorenju Nabokovljeve Lolite gdje će Del Reyin dječji glas, u kojem starijeg ljubavnika poziva da ju poljubi u usta i naziva se ognjem njegovih prepona, jugonostalgičare podsjetiti na mnogo hrabrije i opasnije provokacije Anje Rupel u sklopu Videosexa.
Ostatak albuma svodi se na besprijekornu retro produkciju povremeno osvježenu trip hopom koja nakon uvodnih par brojeva postaje sama sebi svrhom ili još gore, počinje se ponavljati. Summertime Sadness tako postaje nova Blue Jeans, a dječji glas Off to the Races se reciklira za novo književno referenciranje, ovaj put Blanche DuBois koju Del Rey naziva Carmen. Prosjek se možda poboljšava kroz atmosferu Lynchovog kabarea u Million Dollar Man, no inferiornost same pjesme u odnosu na produkciju je evidentna. Lana Del Rey kao da je požurila staviti što više motiva starog Hollywooda u vlastiti imidž, tekstove i produkciju, a pri tome zaboravila napisati i neku uistinu dobru pjesmu.
Sveukupno, Born to Die je u svojim svijetlim točkama kvalitetom jednak svijetlim točkama Amy Winehouse. U odnosu na Adele, s kojom ju tako često neopravdano uspoređuju, Lana Del Rey ipak zaostaje. Obzirom na trenutnu medijsku sliku, bilo je potrebno nešto mnogo jače od ovog tek solidnog albuma da bi se pobilo mišljenje tih silnih mrzitelja. Kao posljedica svega, lako bi se moglo dogoditi da slava Lane Del Rey bude veoma kratkog daha.
Ivan Glazer
