Delta Machine

Review

Reći da je Delta Machine najbolji album Depeche Modea je apsolutni manjak poštovanja prema obimnom katalogu slavnog benda i svom nasljedstvu i utjecaju koje su kroz ključne godine svoje karijere ostavili. Tako nešto mogu izjaviti samo oni koji su u potpunosti izgubili svoj glazbeni kompas i glazbenim legendama opravdavaju baš sve jer sami nisu sposobni biti ukorak s modernim glazbenim stvaralaštvom. Naime, Delta Machine je zapravo najlošiji album koji su Depeche Mode izbacili u svojoj dosadašnjoj karijeri.

U redu, svoj status Gahan i Gore više ne trebaju opravdavati i iznova se dokazivati, no već neko vrijeme Depeche Mode izbacuju albume isključivo kao opravdanje za novu turneju. Tako je i s Delta Machine koji je zapravo mamac za europsku stadionsku turneju u sklopu koje će posjetiti i Zagreb. Problem je u tome što ovo neće poslužiti kao nikakav mamac, koliko kao onih nekoliko pjesama koje će publika odzijevati nadajući se nekoj od ranijih uspješnica kao sljedećem broju setliste. U odnosu na prošle osrednje albume ovaj će ipak biti najproblematičniji obzirom da ne posjeduje nikakav stadionski materijal – u tom kontekstu će se i najbolja pjesma albuma, prvi singl Heaven učiniti nedorasla zadatku

Delta Machine nema ni blizu onu snagu i inovativnost koju su imali Violator ili Songs of Faith and Devotion. Album nešto tvrđeg elektronskog zvuka koji u određenim trenucima naginje blues rocku većinu vremena je jednoličan i dosadan obzirom da se radi o tipičnoj Depecheovskoj formi koju ispunjavaju posljednjih nekoliko albuma, no ovaj put su izgubili svaku motivaciju da barem nešto izvedu drugačije.

Mimo Heaven, najbolji trenuci albuma su oni začuđujuće minimalistički, My Little Universe i The Child Inside koji kao takvi ipak naglašavaju drugi problem albuma, a to su očajni stihovi Martina Gorea. Da, teme su standardne – erotičnost, ponori, žudnja, izolacija i slično, no valjda su se učestalim korištenjem izgubile svake ideje pa My Little Universe govori upravo o tome – malom osobnom svemiru u koji nitko drugi ne smije ući, a Welcome to My World baš o svome naslovu – dobrodošlici u zatupljeni svijet. Ima tu i nekih pokušaja pokušaja emuliranja Roxy Musica (Soft Touch/Raw Nerve) i Nicka Cavea (Angel), no sve je to ispod bilo kakvih standarda koje su uzori za te pjesme, kao i sami Depeche Mode, nekad davno prije nametnuli.

Delta Machine je samo ispunjavanje formalnosti kao uvjeta za odlazak na turneju, ništa više od tog. Možda će oni najzagriženiji fanovi pronaći najskrivenije elemente na temelju kojih će se ipak moći detektirati neka promjena za Depeche Mode, no za sve ostale ovo će biti dodatna motivacija da se i dalje drže ranijih albuma i da od Depeche Modea na koncertu očekuju isto.

Ivan Glazer