Review
U usporedbi s drugim kultnim glazbenicima, o Leonardu Cohenu je napisano relativno malo ozbiljnih glazbenih biografija - dakle ne računajući akademske tekstove posvećene njegovom književnom stvaralaštvu. Čini se da je Cohenov status u kanonu kanadske književnosti daleko neprikosnoveniji (nisu rijetke usporedbe s Joyceom) negoli njegov status u panteonu kanadske glazbe, gdje ga na listama ''najvećih'' kanadskih glazbenika redovito nadmašuju Neil Young i Joni Mitchell. Footmanova biografija jedna je od tek nekoliko ozbiljnih biografija ovog doista idiosinkratičnog kantautora koji nikad zapravo nije bio u modi – ali upravo stoga nije mogao nikad ni izaći iz mode.
Footman balansirano prati Cohenovu književnu i glazbenu karijeru, te privatni život – u dovoljnoj mjeri da zadovolji tipičnu znatiželju za žutim detaljima (šta se zbivalo u Chelsea hotelu a šta na Hidri, Cohenovi susreti s ne manje slavnim damama od Janis Joplin do Nico), ali bez prelaženja granice ozbiljnog publicističkog djela. Knjiga započinje opisom Cohenovog djetinjstva u Montrealu: Cohen je rođen 1934. u finoj građanskoj obitelji, a odrastanje mu je obilježeno autsajderskim položajem anglofonog Židova u frankofonom katoličkom okruženju. Iz današnje je perspektive to teško zamisliti no engleski je jezik tada u Quebecu bio doista bio nešto drugorazredno, i sva je književnost na engleskom jeziku dobivala manju pažnju, što je značilo da se Cohenu kao anglofonom pjesniku bilo teže probiti. Cohenove prve zbirke poezije ipak su kritički dobro primljene (dobio je čak pohvale i od velikog Northropa Fryea!), a već se u njima očituje onaj karakteristični miks erosa i tanatosa, koji obilježava i tekstove njegovih kasnijih glazbenih uradaka. Drugi veliki izvor inspiracije za Cohenove rane tekstove čine paradoksi judaizma i židovskog identiteta koji ga nikad nisu prestali fascinirati, te se obilato referirao na njih tijekom cijelog svog stvaralaštva. Cohen mladenačke dane u Montrealu provodi krećući se u kontrakulturnim krugovima, a nakon studija na prestižnom McGill Universityju put ga vodi u New York, London i Hidru, gdje u famoznoj boemskoj koloniji po prvi put započinje ozbiljno istraživanje duhovnih težnji izvan judaizma, a živopisna situacija ljubavnog trokuta s Marianne i njenim mužem poslužila je kao inspiracija za kultni roman Beautiful Losers, visoko rangiran u kanonu kanadske književnosti. U glazbene vode Cohen ulazi u drugoj polovici 60ih, i to iz čisto pragmatičnih razloga – financijske nužde, jer lijepa književnost ipak ne plaća račune. Tada 30-i-nešto-godišnji Cohen po kriterijima tadašnje pop kulture nije više bio mlad, a njegovo dotadašnje glazbeno iskustvo svodilo se na sviranje gitare u židovskim ljetnim kampovima i u mladenačkom country bandu Buckskin Boys. Bilo je i drugih otegotnih okolnostI: druga polovica 60ih bila je kvalitativni vrhunac popularne glazbe, kada su nastala neka od najvećih remek djela popularne i rock glazbe (Revolver, Pet Sounds, Aftermath, A Quick One, Fifth Dimension...). Cohen je u tu oštru konkurenciju ušao s polurecitativnom glazbom ogoljelog zvuka i zagonetnih stihova koja je bila izvan svih trendova, a vokalne sposobnosti su mu bile ograničene. Kristalni glas Judy Collins je popularizirao Suzanne, no općenito govoreći Cohenov glazbeni ''proboj'' nije bio spektakularan: prvi studijski album ''Songs of Leonard Cohen'' nije polučio naročiti komercijalni uspjeh, a kritike su bile pristojne no bez posebnog oduševljenja. S tim debitantskim albumom koji je izašao 1967. počinje dio Cohenove s kojim je većina fanova upoznata – Cohen malo po malo postaje cijenjeni glazbenik, dok istodobno ne napušta literarni rad, mada s vremenom objavljuje sve manje književnih djela. Footman detaljno opisuje proces nastanka svakog albuma, navodi informacije o kritičkoj recepciji i komercijalnom (ne)uspjehu, te daje vlastiti kritički stav. Također citira recenzije iz tadašnjeg relevatnog glazbenog tiska – što je izuzetno interesantno, pogotovo kad se usporedi današnji ''rejting'' pojedinih albuma s tadašnjom kritičkom recepcijom. Footman pokazuje dubinsko poznavanje popularne glazbe i sveobuhvatne kulture, što je od najvećih vrijednosti knjige – tu je bezbroj informacija o glazbenoj sceni, odnosima u glazbenoj industriji, fanovskoj kulturi, niz drugih interesantnih detalja te pokoja pikanterija.
O značenju Cohenovih pjesama napisano je već puno akademskih i manje akademskih radova u stilu ''što je pjesnik htio reći'' - sam Footman ne ulazi u detaljnu hermeneutiku, ali navodi kratke analize pojedninih pjesama i anegdota koje stoje iza njih (tko su Sisters of Mercy, a tko je ''heroina'' iz Joan of Arc), no tu je uvijek problem vjerodostojnosti jer je Cohen inače izuzetno sklon mitologiziranju i čestom plasiranju više verzija nekog događaja – kako Footman kaže, njegova mijenjanja povijesti su ''dostojna jednog Staljina''.
Pored autorove izvrsne erudicije, drugi veliki razlog za čitanje ove knjige je Footmanov živopisan stil pisanja, pun oštre ironije i duhovitih opservacija. Inače Footman spada u grupu ''štovatelja'' Cohena, a ne ''obožavatelja'', što knjizi daje jedan objektivan ton, a ironijska oštrica prema bardu ne bi trebala uvrijediti niti fanove – prije će ih nasmijati, kao npr. Footmanov komentar pjesme Dear Heather: ''matrica naslovne pjesme kao da je posuđena iz TV reklame za kućne orgulje Bontempi iz 1970ih'', ili njegove nemilosrdne kritike omota gotovo svih Cohenovih albuma, kao npr. primjedba da omot Dear Heather ''najviše podjeća na ambalažu ženskih higijenskih proizvoda iz 1986.''!
Interesantan je i dio knjige koji opisuje period 90ih kada je Cohen pomalo došao u modu, prvenstveno zahvaljujući kompilaciji I'm Your Fan. Tu postaje očito da premda je Cohen bio skroz izolirana glazbena pojava, skromnog komercijalnog uspjeha i malog dometa popularnosti, praktički bez prethodnika i epigona, ipak je utjecao na niz glazbenika mlađe generacije i alternativne provenijencije kao što su Nick Cave, John Cale, i Jeff Buckley. Sam Cohen je u tom razdoblju izbivao s glazbene scene, i živio u zen-budističkom samostanu u Kaliforniji. Inače što se tiče Cohenovih religijsko-duhovnih avantura kao ''zen Židova'' pri čemu se budizam i judaizam nisu isključivali (za razliku od Dylana Cohen se nikad nije odrekao svog židovskog identiteta), interesantno je spomenuti da je Cohenova najdublja i najdugovječnija veza – usprkos reputaciji ženskara - bila s jednim muškarcem, i to enigmatičnim Roshijem, sad već 103-godišnjim zen učiteljem.
Strogo biografski dio knjige završava s 2008. godinom i velikom povratničkom turnejom – na koju je Cohena – opet - primorala financijska nužda (dobro poznati slučaj s makinacijama njegove menađerice), a zbog 15-godišnjeg izbivanja sa scene turneja je izazvala ogromni interes.
Slijedi zaključak i 3 dodatka koji su jednako interesantni kao i ''službeni'' biografski dio. U zaključku Footman pokušava dati odgovor na pitanje ''Koliko je velik Leonard Cohen?''. Najvišu ocjenu daje Cohenovom doprinosu kao tekstopiscu, stavljajući ga na istu razinu s Cole Porterom i Bob Dylanom, dakle na sam vrh. Cohenovo baratanje biblijskim referencama, izrazima tjelesne žudnje, gradnja kompleksnih značenja na opozicijama svetog i profanog, stvaranje izuzetnih pjesničkih slika koje se gotovo na vizualan način urezuju u memoriju slušatelja definiraju jedan prepoznatljivi stil visoke poetske kvalitete. Naravno, iza toga stoji muktrpni, pedantni rad – poznato je da je Cohen izuzetno dugotrajno pisao pjesme i preoblikovao ih do unedogled. Dovoljno je spomenuti da je Halleluju pisao čak 2 godine, te da pjesma ni danas nema ''konačnu'' verziju. Kada ga je John Cale tražio konačnu verziju , Cohen mu je faksirao desetke stihove, neke od kojih nije nikad otpjevao, i prepustio Caleu da odabere one koje mu se najviše sviđaju! Footman hvali i Cohenov smisao za humor, jer premda se njegove pjesme doimaju turobno i melankolično (''poticajno za suicid''), zapravo su pune fine ironije i vrckavog humora, naročito u kasnijoj fazi, kada se Cohen riješio depresije koja ga je mučila u mladim danima.
Footman nastavlja s evaluacijom i ocjenjuje Cohenove vokalne i sviračke sposobnosti dalekima od briljantnog, ali kompozitorsko umijeće nije za odbaciti, ili kako je kanadska kantautorica Buffy opisala neobičnu privlačnost Cohenovih kompozicija: ''Njemu nedostaje glazbena izobrazba i nije važno što originalna kvaliteta njegovih melodija jednostavno proizlazi iz činjenice da ne zna što radi...''. Footman naglašava Cohenovu doista unikatnu i autsajdersku pojavu u glazbi – od glazbenika suvremenika dijelile su ga ne samo generacijske razlike, klasno porijeklo, etničko-vjerski identitet i slično, nego i klasična akademska erudicija: Cohen je 50ih bio fasciniran Garciom Lorcom i Yeatsom a ne Elvisom Presleyjem. Kako kaže Footman, Cohen je uspio ''nadautsajdirati ausajdere: bio je prekonzervativan za bitnike, preapolitičan za folk pjevače, premrzovoljan za mnoge ljubitelje ljubavi, mira i cijeća na festivalu na otoku Wightu 1970.'' A što se tiče same popularnosti i komercijalnog uspjeha, Cohen zapravo nikad nije bio masovno popularan, pogotovo ne u SAD-u, gdje graniči s opskurnošću. Ono što je karakteristično za Cohena je mala ali odana, hard-core fanovska baza, i to naročito u Europi, gdje su njegove njegove tureneje i albumi uvijek bili vrlo popularni (famozni primjer Norveške i drugih skandinavskih zemalja).
Prvi dodatak, pod naslovom ''Zbunjeni kralj komponira'' (mnogo debatirani stih iz Halleluje), posvećen je Cohenovoj pjesmi koju svi znaju, pa i oni koji nisu čuli za Cohena i kojima je to ''ona pjesma iz Shreka''. Puno je već napisano o brojnim slojevima značenja Halleluje, bezbrojne su debate na internetskim forumima zašto je kralj David zbunjen, nuđene razne interpretacije biblijskih i kvazi-biblijskih refernci. Footman se stoga ovdje više bavi utjecajem koji je ta pjesma imala na pop kulturu, te recentnim fenomenom ''hallelujamanije'' tj. prekomjerne eksploatiranosti u filmovima i tv serijama (nažalost često u kič scenama), pa čak i u talent showima, što je sve dovelo do toga da Hallelujah završi na popisu pjesama koje bi privremeno trebalo zabraniti, zajedno s Stairway to Heaven i Smoke on the Water. Pjesmu su interpretirali brojni glazbenici koji inače ne izvode često tuđe materijale , pa ju je čak i Dylan otpjevao krajem 80ih , a 2008. Hallelujah je bila najbolje prodavana partitura, čak 24 godine nakon što je napisana. Footman analizira što je tako privlačno u toj pjesmi, i zaključuje da ona sažima kreativnu napetost koja je u srcu zapadnjačke pop glazbe prisutna zadnjih 60ak godina – između svetog i sekularnog, ''gospela i bordela'', a s obzirom da se tekst dotiče i tradicije metapisanja (otkriva se koji je ''tajni akord'') Footmana zaključuje da je to prvenstveno pjesma o neobičnoj veličanstvenosti same glazbe.
Drugi dodatak naslova ''Leonard i Robert'', prikazuje odnos dva velika barda koja su se oduvijek međusobno poštivala, Cohena i Dylana, koji naizgled imaju puno sličnosti, počevši od židovskog porijekla i pjesničkih sklonosti, no dubinski gledajući još više razlika. U konačnoj evaluaciji, za neki budući udžbenik pop glazbe, Footman kaže da su obojica vjerojatno svjesni da će se za 100 godina Dylanova glazba, a ne Cohenova, smatrati glazbom koja je definirala drugu polovicu 20.stoljeća.
Treći dodatak sadrži Footmanov osobni izbor 10 najdražih Cohenovih pjesama – koji će sigurno izazvati puno debate među fanovima, pogotovo jer je na 3. mjestu Paper Thin Hotel s notornog Spector/Cohen albuma The Death of a Ladies' Man. Na prvom je mjestu Tower of Song, odlična no rijetko favorizirana pjesma, a na drugom je već klasičan odabir – Famous Blue Raincoat. Kuriozitet je i pomalo opskurna The Great Event na desetom mjestu.
Hallelujah je za svaku preporuku ne samo Cohenovim fanovima ili makar štovateljima, nego i svim ljubiteljima kvalitetne glazbene publicistike, pa i dobrog humora –naprosto je teško ne istaknuti Footmanovu duhovitost. Usprkos brojnim ironijskim oštricama na Cohenove nedostatke, Footman mu priznaje da je ''istinski original'': mada je moguće definirati konkretne utjecaje kao što su malo folka, malo bluesa, Hank Williams, Yeats i Lorca, judaizam i zen, Cohen je sui generis, ''stranac i u svojoj čudnoj zemlji i u svim ostalima''.
Mirna Marić
/
