Review
Već smo više puta ovdje spominjali Finsku u kontekstu moćne, tvrde glazbe koju većina nas obožava. Utvrdili smo par čvrstih činjenica od kojih možemo izdvojiti onu da osim što je to zemlja tisuću jezera (zapravo ih ima preko sto osamdeset tisuća), istovremeno je i zemlja tisuća i tisuća metal grupa. Toliki je njihov broj da nam jednostavni izračun kaže da u Finskoj postoji skoro osamdeset i pet grupa na sto tisuća stanovnika, što je apsolutno najveći broj na planeti, jer sljedeći su na toj listi Island i Švedska tek s nešto više od pedeset grupa na isti broj ljudi. Da, metal je popularan u Finskoj i velika je vjerojatnost da ćemo se sretati s finskim grupama još neko vrijeme.
Stoga ne čudi da su naši današnji gosti upravo iz Finske, jer uostalom ovaj cijeli uvod ne bi niti imao smisla. Novo ime na sceni, Kita je osnovana 2020. godine u vrijeme prošle pandemije i utjecaj se toga svakako vidi u glazbi koju grupa svira. Mini album “Ocean of Acid” bio je već dobra najava onoga što grupa može, a negdje u vremenu proteklome od tog njihovog prvog izdanja iz 2021. godine postavi je pridružen i drugi gitarist, a dogodio se i skoro logični, bar za finske grupe, prelazak na finski jezik kao glavni izričaj što je odmah vidljivo u nazivima i tekstovima pjesama ovog prvog dugosvirajućeg albuma.
Odmah za neupućene i željne novog znanja, sam naziv grupe (usprkos svemu) na finskome označava velika, zastrašujuća usta ili čeljusti i ako je vjerovati pjesmama na albumu, to su one sveproždiruće čeljusti iz kojih nema bijega na kraju egzistencije svega živoga, dok i sam naziv albuma “Tyhjiö” znači upravo ogromnu prazninu, pa time i opet prazninu na kraju postojanja te tako zapravo zaokružuje taj značenjski niz u jednu smislenu cjelinu koja se u potpunosti ostvaruje kroz ove pjesme, a na sve to dodatno asocira i upečatljiva naslovnica albuma.
Iako novi album sadrži pet pjesama kao i “Ocean of Acid”, razlika ne može biti jasnija i odmah daje do znanja koliko u glazbenom sazrijevanju znači samo par godina. Grupa je odmah od prve note mnogo spremnija na eksperimentiranje u zvuku i istraživanje svojih glazbenih ideja, a petnaest minuta duže trajanje od spomenutog prvog izdanja dopušta ovim pjesmama da prodišu i istovremeno ostvare svoj puni potencijal. Ovo je vidljivo ponajviše u ekspanzivnom zvuku koji grupa njeguje, a konstantno kretanje između žanrovskih granica još više čini ovo zahvalnim slušnim iskustvom.
Već je desetominutna otvarajuća “Kivi puhuu” dovoljna da pokaže ovo. Pjesma je sporogoreći fitilj koji ima opasnu nakanu da raznese sve pred sobom kada dogori do kraja. Atmosferični dijelovi ispresjecani zlokobnim, teškim rifovima svoj vrhunac doživljavaju oko osme minute kada jednostavna, ali razarajuća gitarska fraza napokon doživljava svoje potpuno ostvarenje. Naslovna stvar nastavlja u istom tonu, s ponešto više žestine i brzine, a dominantni je bas česta pojava kroz cijelo trajanje albuma.
Monstruozna “Torajyvä” te maestralna “Kärpässilmät” pokazuju da je teško definirati žanrove kojima se grupa služi ploveći kroz cijeli niz utjecaja, no to stalno pomicanje očekivanja jest upravo ono što čini ove pjesme dobrima. Kao posljednja ostavljena je “Ataraksia” koja je pravi, punokrvni dragulj albuma. Od svoje uvodne toolovske bas linije do završne klavirske note, ova je pjesma sklop svega dobroga i lijepoga u Kitinoj glazbi. Psihodelični momenti prisutni i do tada na albumu, ovdje dobivaju na snazi i, slično kao kod sunarodnjaka iz Oranssi Pazuzu ili grčkih Hail Spirit Noir, čine vrlo uspješnu kombinaciju s moćnim gitarama, a izmjene svjetla i sjene najizraženije su upravo u ovih završnih deset minuta albuma.
Na kraju, opet se pokazuje da brojevi ništa ne znače te da i grupe koje dolaze iz vrlo napučene scene, svojom kvalitetom mogu odskočiti bez problema i naći svoje mjesto pod suncem. Iako tek na početku svoje karijere u ovome pojavnom obliku, sve nas veseli čuti i vidjeti gdje će nas i na kakve puteve odvesti njihove nove glazbene avanture. Preporučujemo!
Boris Čičovački
