Review
Nakon kritički jednog od najbolje prihvaćenih albuma moderne glazbe, izvanrednog The ArchAndroid, Janelle nam donosi novi - The Electric Lady. Zajedno s The ArchAndroidom i Metropolis: The Chase Suite EP-om dio je njene (zasad) sedmodijelne (The Electric Lady donosi četvrtu i petu suitu) glazbene sage o Cindy Mayweather, inspirirane filmom Metropolis. Osim dotičnog filma, Janelline inspiracije teško je sve nabrojati jer je izuzetno kreativna žena koja puno gleda, sluša i čita. Njena vizija jedna je od najunikatnijih na suvremenoj glazbenoj sceni, a njeno glazbeno miješanje stilova, evidentirano na prvom albumu, funkcioniralo je apsolutno savršeno te učinilo The ArchAndroid jednim od najboljih te godine.
Kad je već prvijencem postavila ljestvicu toliko visoko, možda je malo nerealno očekivati da će ju dostići. No The Electric Lady već je u počecima izgledao vrlo obećavajuće - kolaboracije s Princeom, Esperanzom Spalding, Miguelom, Solange te s Erykom Badu na prvom singlu Q.U.E.E.N. bili su vrlo pozitivni znakovi da Janelle zna gdje je i što želi u ovom trenutku svoje karijere.
I početak albuma uistinu vam ne daje prostora da razmišljate drugačije - orkestralno-električna uvertira vodi u Givin' Em What They Love, duet s Princeom, funk-rock savršenstvo, zabavno, duhovito i vrlo vrlo slojevito glazbeno djelo. Nakon nje slijedi već spomenuti duet Q.U.E.E.N., čiji je vrhunac sam kraj pjesme, kad kroz oluju gudača Janelle odrepa jednu od najboljih rap strofa ove godine. Dotična pjesma donosi temu ženske emancipacije koja će se protezati albumom u još mnogo trenutaka, a tako i na idućoj, izvrsnoj naslovnoj pjesmi sa Solange Knowles.
Meni vrlo drag i poseban dio albuma je balada PrimeTime, klasični R&B koji ipak ima malo futurističkog štiha i izvrsno se uklapa u ovu znanstvenofantastičnu sagu. Svojim glazbenim stilom djeluje kao hommage R&B-ju osamdesetih i Janelleinim glazbenim uzorima i u pjesmi se jasno čuje da je to jedan dio koji njoj jako puno znači na albumu.
I nakon nje se kvaliteta albuma malo poljulja. Iako klasama iznad svega na top ljestvicama, We Were Rock & Roll i Dance Apocalyptic jednostavno ne dosežu kvalitetu postignutu na ranijim pjesmama. Potonja posebno, ona ima i tekst koji jednostavno nije na razini Janelleinih tekstospisateljskih sposobnosti, čak sadrži i referencu na Juicy J-a.
Look Into My Eyes bestjelesno i predivno završava prvi dio albuma i pretvara se u novu uvertiru koja najavljuje petu suitu.
I tu dolazi It's Code, vjerojatno najdosadnija pjesma koju je Janelle napravila. Opet, nije ni ona loša, ali jednostavno ne donosi toliko novoga i toliko Janelle. Zvuči kao njena obrada neke od pjesama Jackson 5. Kod te se album izgubi u naglom valu monotonije koji ipak malo podižu Victory i druga polovica pjesme Sally Ride.
Na sreću, kraj albuma odrađen je izvrsno - bossa nova duet s Esperanzom Spalding, Dorothy Dandridge Eyes, hipnotička je balada koja odlično popravlja dojam albuma, a završna What An Experience je pop-reggae fuzija koja ga završava na stvarno visokoj razini.
Sve u svemu, Janelle nije nadmašila The ArchAndroid, no donijela je neke pjesme koje će zasigurno ući u najbolje trenutke njene diskografije. I dalje stoji kao jedna od najjačih i najkreativnijih umjetnica na sceni i jedna od rijetkih kojima možemo povjeriti spašavanje R&B glazbe. Osim toga, predstavlja se i kao glas ljudi, glas svih potlačenih i zanemarenih. Stvarno je nekad čudno zašto nije globalno popularna, ali kad si o tome razmišljate, zbog toga samo vrijedi još više.
Mislav Živković
/
