Review
Četrdeset godina postojanja britanskih rockera Motörhead i 22 studijska albuma iza njih izuzetno je impresivan uspijeh, a ako Lucifer karizmatičnom Lemmyju podari još koju godinu zdravlja, nema sumnje da će i nakon najnovijeg albuma Bad Magic nastaviti sa štancanjem jednako eksplozivno-ubojitih uradaka visokog napona. Bljeđi je i mršaviji nego ikad, svako malo otkazuje koncerte, no optimizam povećava nedavna vijest da je glavni pokretački stroj Motörheada u zadnje vrijeme zbog dijabetesa prešao s Jacka i Cole na juice-vodku. Sa skoro sedamdeset godina definitivno nema što za izgubiti prije nego što završi poput drugih junaka na Elizejskim poljanama pa ne pokazuje ni najmanje znakove moguće domestikacije unutar sustava „normalnosti“ čiju mediokritetnost reproduciraju brojčano nadmoćni živući zombiji.
Taj uporni, strastveni, energični i moćni duh, koji se doima poput križanca grčkog heroja i autodestruktivnog bohema, prostire se cijelim albumom. Bez ikakvog dojma posustajanja i, slično AC/DC, ne mijenjajući dobitnu formulu, dečki i dalje opako jurišaju utabanom stazom teškog, žestokog i prljavog rocka, punka i metala, pri čemu su jedine opcije „pobjeda ili smrt“, kako Lemmy pjeva u ubojitoj i buntovnoj „Victory Or Die“. Opet ništa posebno novo, pjesma je ostala ista, ali to je u slučaju Lemmyja i ekipe u potpunosti nebitno. Ono što je bitno jest poruka da živimo ovaj život do kraja punom snagom jer je budućnost nepredvidljiva a krajnji smisao vjerojatno ionako izvan dosega naše spoznaje. Umri muški i ne obaziri se na prošlost koja je poput bajke fikcija uma, daleko od stvarnosti. Stilski prepoznatljive, Lemmyjeve riječi su jezgrovite poput Schwarzeneggerovih kratkih izreka, oštre poput noža, dosjetljive i lucidne.
S obzirom da je proces snimanja bio spontaniji i izravniji tako da su pjesme stvarali i odmah snimali u studiju za snimanje, album ostavlja življi i spontaniji dojam. Pored predvidljivih ali uvijek poželjnih energičnih rockerskih stvari, od kojih su možda najbolje spomenuta „Victory Or Die“, „Thunder & Lightning“ i „Evil Eye“, na albumu se nalazi još i vrlo osobna balada egzistencijalno-nihilističke tematike „Till The End“ te obrada klasika The Rolling Stonesa, „Sympathy For The Devil“. Dok je „Till The End“ vrlo bliska klasičnom rock zvuku tipa Grand Funk Railroad, obrada je pravi primjer primordijalnog, sirovog i žestokog rocka lišenog nepotrebnih ukrasa. Da stvar bude zanimljivija u pjesmi „The Devil“ gostovao je sa solažom legendarni Brian May.
U konačnici, Bad Magic je još jedno solidno izdanje Motörheada koje spaja prljave, žestoke rifove i zavijajuće solaže Phila Campbella, čvrst i sjajan rad na bubnjevima Mikkeyja Deea te vrlo mračne i izravne Lemmyjeve stihove. Mišićavo i odvažno u svojoj jednostavnosti, iskreno je to rockersko djelo autentičnih glazbenika nezainteresiranih za nametnute popularne standarde i obrasce koji se rasplinu i prije nego što vjetar puhne.
Ljubiša Prica
/
« Aftershock 
