Review
Ima li boljeg primjera pretvaranja prosječnosti u snažan i jedinstven izričaj, ružnog pačeta u labuda u suvremenoj glazbenoj industriji, od preobrazbe anonimusa zvanih Smile do jedne od perjanica rock glazbe.
Pri tome trebalo je imati i sreće, naći se u pravom trenutku na pravom mjestu. Queenovci su tako na najbolji mogući način iskoristili vakuum, prirodnu pojavu kada se etablirana imena u rocku nalaze u periodu neaktivnosti ili pomanjkanja ideja.
U godinama 1973.-1974. Led Zeppelin i David Bowie bili su uglavnom nedostupni britanskoj publici, pa su svoje šanse potražili i Cockney Rebel koji su oponašali Bowiea, te junaci naše priče koji su se u početku trudili zvučati poput Led Zeppelina, dok su drugu ruku ispružili prema glam rocku, zahvaljujući prvenstveno muškim seksualnim hormonima Freddieja Mercuryja.
May i Taylor (članovi propale grupe Smile) pozvali su (po jednoj verziji koja je nešto drugačija od filmske) svog poznanika, kolegu sa koledža, pa se tako formiranoj trojci u relativno dužoj potrazi za basistom pridružio John Deacon.
Materijal za prvi album uvježbavali su dugih 18 mjeseci, da bi ugledao svjetlo dana potpomognut velikom i raskošnom reklamnom kampanjom. Kritika ga baš i nije dobro primila (uostalom, isti slučaj je bio i s drugim) naglašavajući da sadržaj i nije tako originalan, no objektivno su sagledali njihov stil.
Na prva dva albuma Queenovci su iskoristili hard rock riffove, obložili su ih vokalnim harmonijama koje su mnogo obećavale, pametno su upakirali svoje melodijske linije, a sve zajedno je bilo popraćeno profesionalnim producentskim radom. Dokaz tim činjenicama su dobro plasirani singlovi „Seven Seas Of Rhye“ i „Killer Queen“
I onda se 1975. godina upisuje u rock 'n' roll povijest. Izlazi njihov ambiciozni projekt, četvrti po redu album „A Night At The Opera“. Sam naziv je bio je koliko indikativan, toliko i čudan za, očito, nepripremljenu kritiku. Singl „Bohemian Rhapsody“ dugosvirajući, danas neizostavan, klasik rocka s očiglednim primjesama opere, epskim stihovima, nenadmašnim nadosnimavanjem višeglasja i Mayovim iskričavim solom bio je tada kamen spoticanja između uporno izražene želje benda i diskografske kuće. Na kraju, pobijedili su Queenovci, a ostatak je početak nezaobilaznog štiva za sve iskrene ljubitelje rocka, pa i one druge.
Činjenicu da je Freddie jedan i jedini znaju i mala djeca, o njegovom životu sve je poznato, te ako je itko iz glazbenog svijeta zaslužio ekranizaciju svog životnog puta, onda je to nedvojbeno on.
Prošle godine redatelj Bryan Singer nam je svima priuštio nepodijeljeno (iskreno se nadam) zadovoljstvo snimivši film nazvan po jednoj od antologijskih rock pjesama, sa nadahnutom ulogom Rami Maleka u naslovnoj ulozi, kao i ostalih glumaca koji su zaista vjerno i kvalitetno skinuli Maya, Deacona i Taylora. Film kojem se može naći dlaka u jajetu, što je oduvijek bilo zanemarivo normalnim ljudima, popraćen je pametnim izborom njihovih na prvu prepoznatljivih kompozicija. Vjerno je dočarana koncertna atmosfera iz raznih dvorana, stadiona ,naročito nastup na Wembleyu, kao i inspirativno nastajanje ideja za neke od kompozicija („Another One Bites The Dust“).
Soundtrack ovog odličnog filma (bez obzira što se neki ne slažu - njihov problem) nije nikako još jedan Queenov best off uradak. Sasvim je simpatičan početak jingl 20th Century Foxa, normalno odsviran ala Queen.
Iz prethistorije Queenovaca poznatije pod imenom Smile našla se i pjesma „Doing All Right“ sa originalnim vokalom Tima Staffella, tadašnjeg vokala. Upravo je ta pjesma realan dokaz razlike u kvaliteti prije i nakon Freddievog dolaska.
Potvrda svjetske popularnosti očituje se kroz nastupe u živo: „Fat Bottomed Girl“ snimljena je u Parizu; „Now I'am Here“ u poznatoj dvorani Hammersmith; „Love Of My Life“ na festivalu u Riju sa zbornim pjevanjem cijelog auditorija (inače posvećena Freddievoj jedinoj, vječnoj ljubavi Mary Austin). Naslijedila je njegovo veliko bogatstvo, ali i priličnu dozu mržnje.
Sam kraj filma pripao je (normalno i zasluženo) njihovim sudjelovanjem na veličanstvenom koncertu Live Aid u organizaciji Boba Geldofa, bivšeg frontmana benda Boomtown Rats. Igrom nesretnih okolnosti skoro su ispušili sudjelovanje na istom. Da se to zaista dogodilo jasno vam je za što bi bili prikraćeni. Iskreno, bio je to njihov labuđi pjev, fizički smiraj jednog veličanstvenog benda čiju glazbu će s guštom slušati generacije i generacije.
Naravno najviše live pjesama je upravo sa tog festivala:“Bohemian Rhapsody“; „Radio Ga-Ga“: „Ay-Oh“; „Hammer To Fall“ i naravno himnička „We Are The Champions“
Naravno da na ovom soundtracku nisu izostavljene vječne „We Will Rock You“; „I Want To Break Free“: nevjerojatna kolaboracija sa Davidom Bowieom u „Under Presure“, te indikativna obzirom na Freddievu bolest „Who Want To Live Forever“ glavna glazbena tema iz filma Highlander, te urnebesna „Another One Bites The Dust“
Šta još bubnuti pametnog o Queenovcima, a da nije poznato. Možda napomenuti da je Brian May završio doktorat iz astrofizike, te da je sam izrađivao svoje gitare čiji specifičan zvuk raspoznajemo iz prvih nota, da je plavušan za bubnjevima i dalje aktivan u svom udaranju po bubnjevima, da je John Deacon samozatajan kompozitor sasvim odličnih pjesama, a Freddie je jednostavno Freddie, ONE AND ONLY.
Đorđe Škarica
/
