Autorski prvijenac Hrvoja Hodaka već samom naslovnicom odaje tendenciju mladog autora da se kao ponovni debitant predstavi publici potpuno drugačijim poetskim izričajem. Vrlo smo brzo shvatili da se radi o zaokretu koji je Hrvoje, očito, dugo gradio i nosio u sebi.

Niz od 17 pjesama nastalih u periodu od 3 godine prezentirane su na albumu koji nosi naslov U sjeni. Radi se o potpuno novom pristupu šansoni začinjenoj programiranim podlogama Alena Širole, te instrumentima poput električne gitare, saksofona, oboe i violine. Ima tu i etna, mediteranskih i irskih nota (unutar kojih se Hodak, ipak još uvijek najbolje osjeća - u Tamo gdje idem svira svoj Tin Whistle). Tekstovi pjesama mahom su intimističke provenijencije, izvedeni toplim, melankoličnim autorovim vokalom.

Pitanje koje se nakon slušanja ovog albuma nameće je sljedeće: Je li gostovanje dvojice prekaljenih izvođača naše glazbene scene, Arsena Dedića (Mjesto) i Dade Topića (Potrošeni glas), dio svjesno odabrane koncepcije ili je takav odabir jednostavno dodatna marketinško-prodajna navlakuša? I u jednom i u drugom slučaju, rezultiralo je kao strano tijelo unutar konstrukcije koja odiše jednom, i samo jednom životnom i umjetničkom vizurom. Vizurom Hrvoja Hodaka. Razumijemo da se Hodak osjetio iskomplimentiranim ostvarenom suradnjom sa ova dva doajena (na omotu im upućuje i zahvalu), ali držimo da je prezentiranim pjesmama unutar ovog prvijenca dovoljno pokazao kako je sposoban sam iznijeti zamišljeni korpus kompozicija.

Sama činjenica da je to ipak prvo i mlado čedo njegovih novih glazbenih snatrenja nosi automatsku pretpostavku da se ne bi trebao bojati nezaokruženosti svog uratka. Pjesme nose snažnu energiju, ali ne njegovu osobnu, već onu koja pripada Arsenu i Dadi.

Dobro ukomponirane su pjesme sa odličnim ženskim vokalima Jelenom Hodak i Barbarom Štimac (Dobro me znaš i Hommage a la mort). Recidivi koji potječu iz Belfast Food – faze još uvijek su vrlo jaki (Svjetla kontinentala re-edit i Tamo gdje idem - odlična!), i njih se autor zasigurno neće tako jednostavno ni olako osloboditi. Možda ne bi ni trebao.

Dojam koji album u cijelosti na slušatelje ostavlja, a tome je možda razlog raspon od trogodišnjeg stvaranja, je svojevrstan patchwork kompozicija koje kao da su potaknute kakvom centrifugalnom silom. Svaka vuče svoje silnice prema rubovima albuma umjesto da ih sažme u čvrsto središte.

Autor se još zasigurno traži u novom izričaju, ali bez obzira na ta mala lutanja, mi pozdravljamo njegov ponovni izlazak pred slušatelje.