Stigavši pred Gradski stadion u Koprivnici točno u 17:00 ekipa u kojoj su bila i dva autora ovih redaka uvidjela je da se stadionu još ništa ne dešava osim sporadičnog testiranja razglasa i opreme te odlučila prijeći cestu i pred obližnjim ugostiteljskim objektom ubiti vremena koliko je potrebno, dok svirka konačno ne počne. Vrijeme smo proveli u ugodnom druženju s motoristima koji su u povorci stigli sa Šoderice gdje se taj vikend održavao moto susret. Tako nam je uspjelo propustiti nastup zagrebačkog Hard Timea pa smo stigli na početak nastupa Vatre iz Virovitice.
Kako sam već napomenuo, organizator je zbog kašnjenja početka skratio bendovima trajanje nastupa pa je tako Vatra imala priliku odsvirati samo dvije pjesme... Gorim i Mornarska majica. To je uistinu šteta jer Vatra je solidan rock bend koji s tri izdana albuma želi i može punuditi sigurno puno više od dvije pjesme koje su imali prilike odsvirati.
Nakon Vatre na pozornicu dolaze nanovo okupljene vinkovačke Majke. Majke, iako uvježbani, željni svirke i novog dokazivanja kao žedni vode također ne dobivaju puno više prilike za svirku od prethodne Vatre. Tako su stigli odsvirati samo pjesme Budi ponosan i Zbunjen ošamućen. Osobno smatram da legende hrvatskog rocka ne zaslužuju ovakav tretman, odnosno ovako malu minutažu. Prema pokazanome, zvuče odlično i ako ih imate prilike još gdje vidjeti uživo, svakako to učinite.
Očekivali smo i nastup benda Nicka Olivieri and The Mondo Generator, ali iz meni nepoznatog razloga nisu se pojavili na pozornici te su u, za njih predivđenom terminu zasvirali. El Nino.
Teško je objektivno pisati o Ill Niñu, svome "top 5" bendu koji slušam preko 4 godine, a pogotovo kada ga po prvi puta vidim uživo na par metara. Stoga se ispričavam zbog nekih eventulanih propusta.
Ill Niño je latino-američki ‘new-breed’ (ovaj naziv volim koristiti kad se radi o metal bendovima novijeg datuma) metal bend iz Brazila koji je sa svojim djelovanjem počeo 1999. g. doseljenjem u New Jersey. Iako su se u početku nazivali "El Niño" , po ulasku u "Roadrunner records" bili su prisiljeni promijeniti ime zbog tada već postojećeg benda pod istim nazivom.
Usprkos malom broju fanova i ljudi u prvim redovima, Ill Niño su održali obećanje koje neprestano daju u intervjuima da će svirati pa makar i za 2 fana u najvećoj rupi. Uz nešto duže pripreme prije nastupa uspjeli su se popeti na stage i svim prisutnima podariti 45 minuta svirke i showa nakon kojih nitko, pa čak niti onaj tko nije u ‘tim vodama’ ne ostaje ravnodušan. Iako je u prvim redovima zvuk cjelokupnog benda bio nešto lošiji, za što su se i sami ispričali, bilo je to iskustvo za pamćenje. Nabrijane gitare, upadi konga i laganih dijelova koji uključuju neizostavnu akustičnu ‘latino feel’ gitaru te izvrsno izmjenjivanje growl i clean vokala frontmena Cristiana Machada pobuđuju razne emocije prisutnih.
Htio bih još napomenuti da sam zajedno sa frontmenom benda u jednom trenutku ostao razočaran kada je na vidjelo izašlo koliko smo zapravo kontroverzna populacija kada se radi o live prerformansu. Ne bih u detalje.
Malo razočaranje ne pojavljivanja cijelog benda poslije svirke pred fanovima (iako nas je bilo manje od pressa), po osobnom obećanju basista Laz-a Pina-e pripisat ću umoru od touranja, nikakvoj organizaciji eventualnog ‘meet&greet’-a ‘u prolazu’ i možebitnom nezadovoljstvu brojem publike od strane benda. Pojavio se samo umorni bubnjar Dave koji je zadovoljio neoumorne fanove potpisivanjem cd-a, slikanjem i razmjenom par rečenica.
Ninovci su drugi dan otputovali u Bugarsku i po informacijama iz prve ruke, odradili dobar posao u nikakvim tehničkim uvjetima i lošoj organizaciji.
Iako se baš žanrovski i nisu uklapali u priču festa, nadam se da su nazočni uočili njihovu kvalitetu kakvu rijetki danas posjeduju u moru bendova sličnog žanra.
Nakon nastupa Il Niña na pozornicu dolaze The Cult. Njihov sam veliki fan, a prvi put sam ih čuo još 1991. godine na albumu ‘Sonic Temple’, kada sam kao 14-godišnji momak uletio u rock’n’roll, a The Cult su imali žestinu, čvrstinu, melodičnost, a i neku karizmu koja je cijelo vrijeme titrala iznad gramofona. Konačno sam uspio vidjeti ih uživo. Inače, bend (s prekidima) postoji od 1984. godine i ima 7 izdanih albuma.
Tako su tu toplu večer The Cult predvođeni Ianom Astburyem i Billy Duffy izašli na koprivnički stage. Čim sam vidio da Duffy uzima svoj bijeli Gretsch bilo je jasno da će nastup početi sa pjesmama iz ranijeg dijela karijere. Tako je i bilo. Nastup su počeli s pjesmama Horse Nation i Spiritwalker s albuma ‘Dreamtime’ iz 1984. godine. U jednom momentu došlo je do problema s nestankom struje, no to nije bitno poremetilo njihov nastup. Nastavljaju sa Fire Woman sa ‘SonicTemplea’ i The Witch sa albuma ‘Pure Cult: The Best of the Cult (For Rockers, Ravers, Lovers & Sinners)’. Slijedi Edie ( Ciao Baby) i pjesma I Assassin s novog albuma, izlazak kojeg se najavljuje za jesen 2007. Iskreno, jedva čekam da ga preslušam. Nakon toga odsvirali su meni fenomenalnu pjesmu Rise s albuma ‘BeyondGoodAndEvil’. Osobno mi je jako žao što još nisu svirali neke pjesme s tog albuma, pogotovo Painted On My Heart i Nico jer me asociraju na meni jednu veoma dragu osobu, za koju sam priželjkivao da bude tamo sa mnom. No, to su očito ostavili za idući put… Ipak nastavljaju s meni veoma dragom Rise i The Phoenix s albuma ‘Love’ i završavaju s Wild Flower i Love Removal Machine s albuma ‘Electric’.
Na bisu sviraju po meni bezvremenski hit She sells Sanctuary i odlaze. Svirka je trajala oko sat vremena.
Kraj festivala bio je rezerviran za hard rock/heavy metal veterane, njemačke legende Scorpions. Iako mi je njihov glazbeni opus bio totalno nepoznat, izuzmemo li hitove Wind Of Change, You & I, Send Me An Angel i Still Loving You, jako me interesiralo što Scorpionsi još nude i kako zvuče uživo.
Početak nastupa dao je naslutiti da će to biti čvrst i nimalo tih nastup. Koncert su otvorili sa Hour 1, a kroz ostatak večeri prodefilirali su sa pjesmama poput The Zoo, Humanity, Holiday, vrlo dobrim instrumentalom Coast To Coast te Tease Me Please Me, 321, dok je redovni dio nastupa zaključen sa Dynamite.
Bis je otvoren sa Wind Of Change, a nastavljen u revijalnom tonu sa Still Loving You. Da ipak ne bi koncert zaključili sa laganim baladama, izveli su na samom kraju Rock You Like A Hurricane i time zaključili prvi Drava Rock Fest.
Iskreno se nadam da ćemo i sljedeće godine prisustvovati rock spektaklu u Koprivnici i da će, tada godinu dana iskusnija, organizatorska družina postaviti stvari na svoje mjesto i da neće biti propusta kao što je to bilo ove godine.
