Prozvan najboljim liričarom jazz glazbe, klavirist, skladatelj i aranžer Kenny Barron, puno je puta u raznim jazz časopisima, te od Jazz Journalist Associationa, bio proglašavan jazz klaviristom godine. No ove godine dobio je posebno priznanje. U izboru čitatelja, objavljenim u prosinačkom broju časopisa Down Beat, uvršten je u Kuću slavnih.
Barron je rođen 1943. u Philadelphiji, jedan je od najznačajnijih klavirista današnjeg jazza. Još kao srednjoškolac svirao je s legendarnim bubnjarom Phillyjem Joeom Jonesom. Kao devetnaestogodišnak doselio je u New York gdje je odmah ostvario suradnje s Royom Haynesom, Leeom Morganom i Jamesom Moodyjem. Istodobno je studirao na Empire State Collegeu. Tijekom četrdesetogodišnje karijere svirao je i snimao i s drugima slavnim jazzistima poput Dizzyja Gillespiea, Stana Getza, Yusefa Lateefa, Cheta Bakera, Buddyja Richa, Jima Halla, Eddiea Harrisa, Milta Jacksona i drugima. Bio je suutemeljitelj poznate skupine Sphere koja je izvodila glazbu Theloniousa Moka, ali i vlastite skladbe članova skupine. Kao vođa sastava objavio je više od pedeset albuma od kojih su mnogi bili nominirani za nagradu Grammy. Godine 2009. izabran je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti. Poznat je po svojem djelovanju na polju edukacije, te kao veliki zaljubljenik u brazilsku glazbu.
Što želite postići vašom glazbom?
- Želim obogatiti svoje iskustvo kroz realizaciju različitih zamisli. Želim glazbeno napredovati što znači oprobati se u različitim glazbenim situacijama, svirati s raznim glazbenicima, u različitim formacijama: solo, trio... Također želim svirati s glazbenicima koje ne poznajem i s kombinacijama različitih glazbala, primjerice sa sviračem kotoa što ću vjerojatno snimiti za ploču. Želim djelovati u situacijama koje će me potaknuti da sviram drukčije nego što obično sviram.
Brazilska glazba
Je li to bio glavni razlog što ste odlučili ostvariti suradnje s brazilskim glazbenicima i podrobnije proučavati brazilsku glazbu?
- Oduvijek volim brazilsku glazbu. Album “Kenny Barron Canta Brasil” je nastao tako što sam se slučajno susreo s članovima Trija de Paz: bubnjarom Dudukom Da Fonsecom, basistom Nilsonom Mattom i gitaristom Romerom Lubambom. Dok sam bio u kupovini sa svojom suprugom otišli smo u kafeteriju nešto pojesti, a oni su tamo svirali. Do tada ih nisam slušao. Poslije sam se tamo vraćao svake subote da bi ih slušao. Postepeno smo počeli sve više razgovarati. Rekao sam im koliko volim brazilsku glazbu i kako bih volio svirati s njima. Uspio sam nam dogovoriti neke nastupe. Dobro smo se osjećali svirajući zajedno i tako smo odlučili snimiti album.
Nije li to sličan osjećaj onom što ste ga imali surađujući sa Stanom Getzom s kojim ste svirali jazz s elementima brazilske glazbe?
- Naravno. Uvijek sam volio brazilsku glazbu. Čak i prije toga, tijekom šezdesetih dok sam bio član sastava Dizzyja Gillespiea koji je ponekad svirao brazilsku glazbu. Bio je to moj prvi pokušaj sviranja brazilske glazbe. Godine 1965. slušao sam ploču Sergia Mendesa “Brasil '65” koja je kod mene pobudila zanimanje za brazilsku glazbu. Zaljubio sam se u nju u od tada je neprestano slušam. Predivno je bilo svirati je sa Stanom Getzom. Krajem 1970-ih u njegovom sam sastavu zauzeo mjesto Chicka Coreae. Tada su s njim svirali basist Stanley Clarke i bubnjar Tony Williams. Bilo je izvrsno. Nakon nekoliko godina ponovno sam mu se pridružio na nekoliko nastupa u Kaliforniji. Tada su u sastavu svirali bubnjar Al Foster i basist George Mraz. Od tada sam sve više i više svirao s njim dok nisam postao stalnim članom sastava.
Tijekom 1980-ih dugo je svirao s istom postavom, vama kao klaviristom, bubnjarom Victorom Lewisom i basistom Rufusom Reidom. Kako je to utjecalo na razvijanje glazbe tog kvarteta?
- To je uvijek važno. Sjajan je osjećaj zajedništva s ostalim članovima sastava, posebice ako nekoliko godina svirate zajedno. Tada nije više potrebno razgovarati o glazbi i održavati probe. Glazba se razvija kroz zajedničke svirke.
Oplemeniti sviranje
Kako ste ostvarili suradnju s Dizzyjem Gillespiem i što je ona značila za početak vaše karijere?
- Imala je izniman značaj, posebice zato jer sam tada bio vrlo mlad. Bilo je to za mene veliko iskustvo. Dizzyjevu sam se sastavu pridružio kao devetnaestogodišnjak na preporuku saksofonista Jamesa Moodya s kojim sam svirao kad sam došao u New York. Nakon toga James se pridružio Dizzyju. Kad smo se jednog dana sreli u gradu rekao mi je da klavirist Lalo Schifrin napušta sastav i pitao me zanima li me mjesto klavirista. Naravno da sam prihvatio. Imao sam devetnaest godina, tek sam se oženio i nisam imao ozbiljniji posao. Otišao sam u Birdland gdje su redovito svirali, razgovarao s Dizzyjem i on me pozvao da se pridružim njegovu sastavu iako nije čuo kako sviram. Ponudio mi je mjesto klavirista samo na osnovu Moodyjeve preporuke. Sjećam se prvog nastupa. Bilo je to u Cincinnatiju, i to bez probe jer za nju nismo imali vremena. Bio sam malo živčan iako smo u taksiju razgovarali o tome kako ćemo što odsvirati. To je bila naša proba. Bilo je to izvrsno iskustvo.
Što ste naučili od njega?
- Sve što je potrebno. Naučio sam mnogo o ritmu. Također o sviranju klavira jer Dizzy ga je odlično svirao. Pokazivao mi je kako bih trebao svirati. Sjeo bi za klavir i odsvirao mi to što želi. Bio je sjajan pedagog bez pokazivanja da to želi biti. Nesebično je pružao podršku mladim glazbenicima. Uvijek je bio spreman s drugima podijeliti svoje znanje i podatke.
Pratite li vi razvoj mladih jazz glazbenika i prenosite li im iskustva koja ste stjecali svirajući sa slavnim glazbenicima?
- Naravno. Neki od njih moji su studenti, a neki sviraju sa mnom. No, doista je tako mnogo izvrsnih mladih glazbenika danas u New Yorku. Previše za moj ukus. Na Manhattan School of Music i na Julliardu radim sa studentima na principu jedan na jedan. Ne moram puno pažnje posvećivati tehnici sviranja jer oni su je već savladali. Pokazujem im kako će poboljšati i oplemeniti svoje sviranje, kako će postići melodioznost, kako neće robovati tehnici, kako će pokrenuti publiku. U toj dobi glazbenici ponekad sviraju previše nota bez osobita značenja. Bolje je svirati malo nota ali one koje imaju pravo značenje.
Čudne stvari
Thelonious Monk je bio škrt na notama. Kako ste utemeljili sastav Sphere s kojim ste, između ostalog, izvodili njegovu glazbu?
- Sastav smo utemeljili bubnjar Ben Riley, kontrabasist Buster Williams i ja. U to smo doba djelovali kao trio, a ponekad i kao ritam sekcija za glazbenike koji bi došli svirati u New York, primjerice Sonnyja Stitta, Harryja “Sweetsa” Edisona, Eddiea “Lockjawa” Davisa, Eddiea Harrisa i druge. Željeli smo mijenjati svoju glazbu tako da angažiramo saksofonista i postanemo kvartet. Benova je ideja bila da pozovemo Charliea Rousea. Prvi je put nastupio s nama u jednom malom klubu u New Yorku i to je bilo odlično. Na početku smo željeli svirati Monkovu glazbu jer smo u sastavu imali dvojicu koji su svirali s njim (Charlie Rouse i Ben Riley, op.p.). Znali smo da zahvaljujući njima možemo korektno svirati njegovu glazbu. Oni su znali kako to ide. No, tako je bilo samo na početku.
U vašem se sviranju osjećaju njegovi utjecaji. Kako vas nadahnjuje njegova glazba?
- Bio je utjecajan, ali na drukčiji način od drugih slavnih klavirista. Postoje određeni elementi u njegovom pristupu koje doista volim. Kao prvo to je njegova duhovitost. To me je najviše nadahnjivalo. Njegov je osjećaj za humor ponekad bio gotovo dirljiv. Imao je sjajan osjećaj za pomaknute ritmove, a način na koji je naglašavao na neuobičajenim mjestima bio je briljantan. Bio je jedinstven. Nisam ga poznavao, ali sam u mladosti prisustvovao njegovim koncertima koji su bili nevjerojatni. Bio je impozantna pojava, vrlo visok, krupan. Običavao je činiti čudne stvari. Plesao je pokraj klavira.
Snimili ste nekoliko albuma u duu s poznatim glazbenicima, primjerice Charliem Hadenom ili Reginom Carter. Zašto volite svirati u duo formaciji?
- To je velik izazov i pruža glazbeniku puno mogućnosti za kreativnost. Nameće mu potrebu da svira na drukčiji način. Kad sviraš u duu trebaš popunjavati puno prostora. Svaki je put drukčije, ovisno o tome s kim sviraš. Potpuno drukčije sviram u duu s Charliem Hadenom nego s Reginom Carter ili nekim drugim. Charlie voli svirati balade, laganu, lijepu glabu, a svirati s Reginom bilo je poput pustolovine.
Preuzeto iz Novog lista od 4. prosinca 2022.
