Zagrebačka Tvornica ugostila je ovog petka prvi Edge festival u organizaciji Yem-a. Kaže Wikipedia da ime festivala korespondira s nazivom festivala koji se početkom dvijetisućitih održavao u Edinburghu i koji je tada u tih par godina održavanja skupljao neka stvarno mrcinska imena; Morrisey, Pixies, LCD Soundsystem, Muse, Arcade Fire, škotski Franjo Ferdinand, itd. Ovaj naš hrvatski festival je za svoj prvi pokušaj ugostio imena nekih rubno popularnih izvođača koji tek traže svoje mjesto pod suncem, ali i nekih već duže vrijeme poznatih lica koji u nekih drugim konstelacijama pune i daleko veće prostore od Tvornice.
Abecednim redom nastupili su: Djeca, dram, Luka Rajić, Luzeri, pocket palma, Prazna lepinja i Fran Vasilić. Kako je festival jednodnevan, koncertni program počinjao je već prije završetka večernjeg dnevnika. Program je otvorio Luka Rajić koji se još jednom tijekom festivala ukazao kao gost u izvedbi jedne pjesme pocket palme. Uglavnom, da ne mažemo oči, nonšalatni reporter ovog portala stigao je na festival malo prije nastupa Frana Vasilića i ostao je nemalo iznenađen prilično nejakom posjetom publike. Očekivalo se da će se do kraja nastupa prostor značajnije popuniti, ali to se nije dogodilo. Bilo nas je taman, ili malo manje, kao da je epidemija opet udarila svoje pa da su razmak-mjere na snazi. To u pravilu ne mora biti loše, ali iznenađenje je neugodno ako imamo da umu da festival cilja na mlađu alternativnu pop i indie publiku. Dodatni fail je bio taj što sam dolaskom shvatio da sam propustio beogradski dram koji me je prije cca godinu i pol baš ugodno iznenadio svojim samostalnim nastupom u KSET-u. Ali eto. Dočekala me tik-tok senzacija Fran Vasilić.
Nismo se sreli na istoj valnoj duljini. Ne kužim tu briju niti te pjesme. Smiješni brkovi kao David Seaman i široki pulover kojeg je posudio od Hans-Dietrich Genschera. Pjesme na engleskom i meketavi glas na pola puta do Denisa Kataneca. Priznajem da čovjek ima izrazito pozitivan stav i pozitivnu priču bez ijedne ružne riječi pa je valjda i do toga da ako furaš svoju pozitivnu priču, bez obzira na kontekst i okruženje u kojem se nalaziš, da će tvoja poruka doći do ljudi. Njegova glazba je došla do više milijuna ušiju ali u Tvornici pred valjda maksimalno 150 ljudi, trebalo je zadržati tu pozitivnu razinu punu ljubavi, razumijevanja, otvorenosti, itd, itd. Kako nisam neki pozitivac, uopće me se nije dotaklo.
Sljedeći u lajnapu dolaze nam Luzeri s puno jačim energetskim nastupom. Drčna i fuljava ekipa s puno priče i prostota između pjesama. Sviraju taj neki pop punk za skejtere s početka stoljeća ali s puno autotunea i malo trapa. Onako, kao Kino klub ili Blink 182 kada bi danas počinjali. Jedan od članova Goca R.I.P. ima večer poslije puno veći koncert u Domu sportova kao član Kuku$a, pa je možda taj sutrašnji koncert također oduzeo dio publike.
Drugi član Kuku$a, Hiljson Mandela penje se na stejđ nakon Luzera sa svojom Praznom Lepinjom i saksofonom oko vrata. Prazna lepinja postoji već više od 10 godina ali nisu svih tih godina bili baš najaktivniji. No kako god, nekako su se najmanje uklapali u sentiment festivala jer i zvuče i izgledaju kako najklasičniji bend, bez autotunea. Puno više naginju funky zvuku a čak se mogu primijetiti i naznake kraut rocka. I valjda zato što su bili najviše drugačiji, čini mi se da su ostavili i najbolji dojam. Ne kaže javni pogovor uzalud da je Hilje jedini hrvatski treper sa sluhom, ali treba priznati svim članovima benda da sjajno zvuče i tu ima nešto.
Konačno, nešto iza ponoći, na scenu se penje nominalno najjače ime festivala; pocket palma. Bilo je za očekivati da će nastup iskoristiti za promociju svog novog albuma „III“, ali čini mi se da su s albuma izveli samo dvije uvodne pjesme. Možda još koju u nastavku. Ne znam, koncentracija mi je popustila. Ipak jedna misao mi se usadila u tok svijesti. Još uvijek pocket palma zvuči zanimljivo i obećavajuće, ali kao da se negdje putem izgubila ta mantra da bi oni mogli biti next-big-thing. Teško je objasniti nama kojima su dragi što smo zapravo očekivali, jer artisti se razvijaju u svom smjeru, ali opet, kao da se magija rastopila. I dok ih gledam na pozornici sve izgleda nekako bezlično, prolazno i neprimjetno. Ok, ima izvođača koji ne plijene pojavnošću pa opet imaju velike karijere. Međutim, imam dojam da je pocket palma trebala samo neki manji „bum“ pa da napravi „fiju“. Kako bilo, taj se „bum“ nije dogodio. Možda smo mu se približili ali „fiju“ nismo doživjeli. Kad takav „bum“ predugo očekujete a on izostane, dogodi se to da počnete gledati kroz njih i skretati pogled u potražnji za nečim uzbudljivijim. Možda je i njima bilo slično pa su brzo upalili svjetla čim su odsvirali zadnju stvar.
A hoće li Edge napraviti „fiju“ nakon ovoga, štajaznam. Bilo je i većih tuluma i festivala u Tvornici.
