Nezavisni mediji učinili su da se na svježe glazbenike skrene pozornost, ali u oceanu glazbe običan čitatelj treba odvojiti vrijeme i pronaći ono što mu se sviđa, stoga glazbenici moraju biti itekako kreativni, ne samo u glazbenom smislu, i svjesni da moraju uložiti dodatni trud kako bi se izdvojili u tom oceanu i ne ostali sitne ribe.

Ischariotzcky je postao krupna riba, teškaš koji se nije pojavio slučajno i senzacionalno. Joško Klarić imao je i prije bend koji bio ona sitna riba u onom glazbenom oceanu, a to baš nijednog glazbenika ne može zadovoljiti. Njegov novi projekt Ischariotzcky poprilično je dugo bio samo inkognito projekt. Bez obzira koliko različitih stvari radili, sve prvo mora doći od srca, a tek onda kroz um. To je razlika između onih koji glazbu promišljaju i osjećaju. Klarić si je dao vremena da glazbeno sazrije i ponovno osjeti svoju glazbu, a onda se promijenilo i gledanje na nju. U godini u kojoj glazbena knjižara Rockmark slavi 9. rođendan, a Akustika svoju 9. sezonu, Ischariotzcky je održao nastup u nikad manjem sastavu: Jakov Puharić na gitari, Petra Šošić na klavijaturama i Petra i Joško Klarić kao vokali, što je bio pravi izazov za njih koji su navikli na mali orkestar. Njih četvero uspjeli su bez ikakvog suzdržavanja odsvirati rezime svog prvijenca i najaviti prvi veliki koncert u Tvornici kulture, u subotu 23. veljače. Njihova suvremena komorna glazba u svojim temeljima nosi elemente kako elektronike, tako i indie rocka, ali i natruhe popa i jazza, no nimalo nije izgubila sve teksture, harmonije i zvukove. Ponešto izmijenjeni aranžmani samo su učvrstili njihovu komunikaciju bez riječi. Puharićeva artikulacija na gitari u ovoj ogoljenoj varijanti zvuči poprilično jazzistički, u sviranju Petre Šošić osjeća se utjecaj klasičnih formi, a bendovsko fraziranje je besprijekorno. O Jošku Klariću može se govoriti kao osobitom glazbeniku, interpretu i odličnom vođi sastava, ali sam će reći da bez svoje sestre Petre Klarić, koja je uvijek uz njega na pozornici, ne bi mogao ni zucnuti. Njegova izjava sama govori koliko je usko povezano njihovo pjevanje. Oko sebe je okupio sastav kojemu bezrezervno vjeruje i glazbenicima daje slobodu da izraze i ostvare svoje ideje, ali i jednako tako prihvate njegov koncept. Divim se onima koji su postigli originalnost zato jer su to morali postati, a ne zato jer su željeli. Koliko god nešto zvučalo dojmljivo ("So Long", "Perfect Sky"), uvjerljivo ("Birds"), pogubno poetično, ma autodestruktivno poetično ("Food"), rubno i riskantno ("Gauge"), Iscahriotzcky čak i u ovoj komornoj formaciji preuzima rizik jer zna da se mlakost uvijek kažnjava. Njihova glazba gura da virneš što je tamo iza neke stare, mlake i ustajale, a kobne rane, bez ikakvog izuzetka. Kako i sam naziv albuma govori ("Recovery"), poslije uvijek slijedi oporavak uz neizbježan osobni rast.

Ischariotzcky je bacio udicu u nadi da će se netko upecati i vjerujem da su se uhvatili i oni koji su se sinoć slučajno našli u Rockmarku. Ti će se vjerojatno iznenaditi kada u subotu navečer u Tvornici ugledaju njih svih jedanaestero kako grizu na svojim instrumentima i vjerujem da će, baš kao što sam i ja sinoć, uhvatiti sami sebe kako u nekom trenutku imaju otvorena usta. Mene su sinoćnjim nastupom opet rastočili u opće i elementarno.