Njegova popularnost dovela je i do glasina o smrti slavnog člana Beatlesa, te teoriji zavjere koja kaže da ga je šezdesetih odmah nakon smrti naslijedio netko drugi tko nevjerojatno fizički sliči na njega, ali i zvuči kao on. Čim se u vezi nekoga pojavi teorija zavjere, to odmah znači da je uspio, jer svaka velika zvijezda ima iza sebe priču o lažiranoj smrti i životu negdje drugdje, daleko od pozornice i šoubiznisa.

Međutim, bio on pravi ili lažni Paul, da je življi i živahniji nego ikada, pokazuje i novih trinaest pjesama, na njegovom najnovijem albumu, Memory Almost Full. Iako je na njemu počeo raditi još prije nego je počeo Chaos and Creation In The Backyard, koji je izašao prije dvije godine, 2005., svoj veliki izlazak dočekao je ove godine. Album je ime dobio kada je Paul shvatio da se spletom okolnosti na njemu našlo trinaest vrlo osobnih pjesama, sve ispunjene sjećanjima na djetinjstvo, prošla ljeta, Liverpool…
Prva snimanja za "Memory Almost Full" počela su još u jesen 2003. s producentom Davidom Kahneom.

Album počinje veselom, plesnom, živom pjesmom Dance Tonight, do čije je podloge i došlo kada je Paul nabavio mandolinu i učio svirati na njoj. Nedavno je snimljen i video u kojem se pojavljuju Natalie Portman i Mackenzie Crook, a redatelj mu je Michel Gondry.
Nakon nje, Ever Present Past, neodoljivo podsjećajući na zvuke mlađih generacija britanskih rock bendova. Predobar početak i melodija koja ti brzo uđe u uho.

See Your Sunshine, ljubavna, ubrzana pjesma, dovoljno patetična, a opet ne onako ljigavo ljubavna. Sve u svemu, optimističan prizvuk koji ostavlja zaigrana melodija.

You Tell Me, mirnija, tužnija, nostalgična pjesma. Ako ste imali jedno od onih divnih ljeta, ova vas pjesma može rastužiti jer govori upravo o tome.

Mr. Bellamy, pjesma koju mogu slušati ponovno i ponovno i ponovno ispočetka. Super melodija, zanimljive, ne preopterećene, lagane riječi. Jedna od pjesama na koju obratiš pozornost kada počinju.

Od ostalih pjesama, ima malo bržih i žešćih od ostalih, kao što je Only Mama Knows i Nod Your Head, ali i mirnijih kao što je The End Of The End. Tu su i That Was Me, Gratitude i Vintage Clothes, koje dijele taj neki zajednički stil koji se proteže kroz čitav album.

Na kraju, album je stvarno dobar. Očekivano, krenula sam ga slušati pretpostavljajući da će biti dobar, ali sam se nekim stvarima ipak iznenadila. Album je baš kao rođen za ovo postljetno vrijeme. Savršeno miran, a opet nemiran. Kako god da bilo, sjeo mi je baš dobro i dokazao da ne moraš slušati isključivo rock da bi ovaj album mogao ponovno slušati.