Močvara je sinoć, uoči još jednog izdanja Vrela zvuka, postala vrelo pozitive koje je eruptiralo onog momenta kada su se Cinkuši, nekih pola sata nakon najavljenog početka koncerta uspeli na pozornicu i prema okupljenima odaslali prve zvukove.

Ovaj, već legendarni bend s punim se pravom može svrstati u sam vrh domaće world music ponude, a potvrda ove teze bila je na pladnju izložena pred brojnom zagrebačkom publikom koja je jučer potpuno ispunila prostor Močvare. Ovim povodom imali smo prilike prisustvovati promociji njhovog novog, osam godina iščekivanog albuma Krava na orehu, koji su nam ovi nadahnuti muzičari predstavili u najboljem mogućem svjetlu i u nikad brojnijem izdanju.

Nakon početnog naštimavanja zvuka i pomalo nejasne zvučne slike kod prve stvari koje su izveli, s violinom koja se negdje utopila, i malog, ali osjetnog disbalansa među svim instumentima na stageu, show je mogao početi. Kada je, kao druga po redu, Ciganjska krenula, sve je lagano sjelo na svoje mjesto i Cinkuši su zagospodarili Močvarom nezanemarivim izbojem energije koji od tog momenta pa sve do kraja koncerta nije ostavljao prostora negativnim emocijama i nosio je publiku do nebrojenih momenata euforije. Ovi ultimativni podizači raspoloženja fino su nam servirali čušpajz novih pjesama i provjerenih uspješnica iz svojeg diskografskog arsenala, uspješno izbalansiravši set listu kako se stvoreni naboj među okupljenima ne bi previše 'razvodnio'. Promatrajući publiku, bilo je lako primjetiti kako se nove stvari slušaju mnogo mirnije nego stare provjerene uspješnice gdje se ljudi bez kočnica lako prepuštaju ritmu i plesu, ali to je, na kraju krajeva, potpuno normalno.

Na stageu su se sinoć Cinkušima pridružili i brojni gosti. Sjajni Igor Pavlica na trubi i Krešo Oremuš na usnoj harmonici, Zoran Perić Zok na banju i Marica Mateja Lanović sa svojim snažnim, krasnim vokalom, a na opće oduševljenje pojavio se i Darko Rundek s kojim je bend izbacio i singl s ovog albuma pod nazivom Tiček koji su zajedno i ovom prilikom izveli, a Darko se zadržao i na legendarnoj Ljubav Se Ne Trži, uz glasno odobravanje pune Močvare.

Gospodin Krešo Oremuš, jedan od najboljih (usno)harmonikaša s naših prostora većinu se vremena držao u pozadini, ali u nekoliko je navrata, posebice za vrijeme izvedbe Deca, Moja Deca demonstrirao svu raskoš svog talenta i junački potegnuo kratak, ali fantastičan solo koji iza sebe ostavlja žal što nije imao više prostora, no ipak, ovo je prije svega bila večer Cinkuša.

Pojačani trubom i usnom harmonikom, uz već ranije pridružen trombon Nikole Santra, Cinkuši su značajno ojačali i oplemenili svoju zvučnu sliku te se kao forte ove promocije svakako mora istaknuti fantastična suradnja ovih dodanih muzičara koji zajedno s bazom benda uspijevaju isporučiti nevjerojatno zvukovno bogatstvo i puninu koja razoružava i ostavlja bez daha. Koliko se Cinkuši na stageu daju u svoj nastup i s kojom dozom iskrenosti pristupaju izvođenju svojih pjesama naprosto je milina gledati. Kada se ovom svemu dodaju i nadahnute bravure violinista Igora Barića čiji doprinos zvuku dodaje još jednu posebnu nijansu cijeloj priči, dolazi se do krajnjeg rezlutata koji je bez pretjerivanja ozbiljna pokretačka sila koju se ne smije podcjeniti niti zanemariti.

Potpuni lom počinje kada na red dolaze već toliko puta izvedene, a još uvijek nepotrošene Raca i Pet Je Kumi. Svi okupljeni ovdje puštaju kočnice i prostorom vlada totalno ludilo. Možda najljepši dio cijele priče u tom momentu, je prizor na stageu - hrpa ljudi koja se odlično zabavlja dok zajedno muzicira sa širokim osmjesima i debelim slojem znoja na sebi. Upravo u ovom momentu nestala je ona granica između izvođača i publike i svi su se spojili u jedan organizam koji zajedno diše. Upravo tu nestala je tvoja i moja zabava, tvoj i moj koncert i transformirala se u našu zabavu i naš koncert. To je najljepša moguća pojava koja se može dogoditi na jednom koncertu i Cinkuši su kao nagradu za svoju promociju dobili baš to.

Apsolutni klimaks desio se za vrijeme izvedbe Bratec Kosi. Bogata i slojevita zvučna slika ojačana snažnim pumpanjem trombona i trube koje su odradile odličan posao potpuno su raspametili ljude i dobili smo apsolutni vrhunac koncerta.

Nakon svega ovog, bisa i hrpe pozitivne energije, kako reći jednu lošu riječ o nastupu ovog fantastičnog benda koji nas već godinama uveseljava kvalitetnom glazbom uz koji najbolje paše olimpijski hladni gemišt. Svaka pohvala prije svega na odličnom nastupu, odličnim novim stvarima koje su se zadržale na razini svih prijašnjih uspješnica i naljepše želje za nastavak rada u budućnosti. Nadamo se da do neke nove promocije nećemo čekati tako dugo.