Review
Slovenska grupa Carnaval u zadnjim danima 2016. izdala je svoje četvrto studijsko izdanje naziva Miss Universe za nezavisnog slovenskog izdavača KAPA Records. Ova trojka/četvorka postoji od 2005. kada su izdali demo Slap in Your Face. Dugosvirajući prvijenac maštovitog naziva Carnaval 2 iz 2009., odmah sljedeće godine njegov nasljednik Carnaval 1, te 2012. treći album Tennis Football Basketball; svi oni su izdani od strane samog benda, no recentnim izdanjem odlučuju se prebaciti na KAPA Records, vjerojatno da bi se pokušali probiti van granica svoje dežele, a možda im je jednostavno dosadilo izdavati sami svoje albume, tko zna.
Znani kao pioniri stonera u matičnoj im Sloveniji, na Wikipediji su okarakterizirani kao alternative stoner-rock blues funk metal bend. Navedeno pokrivanje svih baza u smislu žanrova bi im također moglo osigurati probitak na svjetsku scenu, ako već pjevanje na engleskom jeziku s blagim slovenskim naglaskom neće. Misao vodilja svih koji se odluče na pjevanje na engleskom jest, osim internacionalnog probitka, jest nadanje da će nasumično nabacane riječi zvučati bolje na engleskom, što je u većini slučaja istina (a nekad baš i nije). No, misaona lirika ionako nije razlog zbog kojeg ljudi slušaju stoner, uglavnom to su masni riffovi električnih gitara podebljani bas gitarom, groove i mogućnost da slušajući isti u mislima otputujete u kalifornijsku pustinju vozeći Camaro iz '69. Sve to, a u nekim trenucima i više, nudi ovaj sjajan album.
Budući da nisam previše upoznat sa slovenskom glazbenom scenom (blago rečeno) pa tako ni opusom ovog benda prije albuma Miss Universe, morat ću ovaj album tretirati kao ishodište i pokušati ga bar usporediti s nečim što malo bolje poznajem, a to je hrvatska glazbena scena, bar onaj kvalitetni dio. Pretpostavimo da su naši sjeverozapadni susjedi (s kojima smo jedno vrijeme u povijesti dijelili državu, nakon čega su nas ostavili da se koprcamo u ljepljivom blatu brdovitog Balkana) od '90-ih naovamo imali podjednaki razvoj glazbene scene: dance, pop, rock, pop-rock, dance, cajke, dance-cajke; ne nužno tim redoslijedom. U pozadini svega toga, daleko od ušiju nedostojnih masa, razvijale su se scene manje popularnih žanrova, između ostalih i stoner scena, koja je u zadnjem desetljeću nekim čudnim čudom postala donekle popularna, da ne kažem mainstream. Pri tome se jedan bend među masom ispoljio kao predvodnik žanra, bar one artikuliranije verzije istog; nešto kao Cojones, samo još žešći (nikada nisam mislio da ću to napisati).
Možda ni jedan aspekt ove dobro promišljene usporedbe ne stoji u stvarnosti (bilo bi mi jako žao, jer sam se zbilja potrudio oko iste), no to ne umanjuje neupitnu kvalitetu ovog albuma. Svaka nota, svaki udarac bubnja, sve je na mjestu. Usviranost benda je zavidna, jer čak i pri relativno čestim promjenama ritma, bend ne gubi na snazi, štoviše. No, upravo je u tome, po meni, problem: previše egzotičnih ritmova čije mjere nikako ne asociramo sa stonerom i njegovom monotonošću, bar što se ritma tiče. Počne pjesma, pa lagano lupkanje nogom, pa lagano, gotovo neprimjetno headbanganje i baš kada i pjesma i vi uhvatite dobar groove, ritam se odjednom promijeni, odnekud iskoči jedan takt viška i opet sve ispočetka. Možda je problem u meni i ovaj album je jedan od najboljih u žanru. Istina zaista nije daleko, no čini mi se da se momci iz Carnavala nekako previše trude biti prepoznatljivi, koliko god to čudno zvuči. Album je vrlo dobar, na trenutke odličan, no ostaje taj čudan osjećaj da ga niste u potpunosti doživjeli.
Vilim Ivančan
/
