Angles

Review

Čovjek bi rekao da neke stvari trebaju ostati tamo gdje su se ustoličile i ne prčkati tamo gdje ne treba – po vlastitoj karijeri  i to karijeri benda koji je utjecao na bendove poput MGMT-a, Artic Monkeysa i drugih (nije da oni navode da su im The Strokesi uzor, ali da poreknu njihov utjecaj samo bi lagali jer je preočit).

Prije negoli sam čula „Angles“  mislila sam upravo to – 10 godina nakon „Is this it?“  i dva totalno nebitna albuma, zadnje što je The Strokesima trebalo je još malo prčkanja po vlastitoj karijeri pa da se cijela priča razvodni do daske.

S druge strane, ako je priča već toliko razvodnjena onda sam pokušaj labuđeg pjeva i nije tako besmislen potez. Nije da mislim da je „Angles“ labuđi pjev The Strokesa.  

A nisam mislila ni da bi ovaj, četvrti, album mogao imati ikakvog većeg značaja za bend a kamoli za glazbu u cjelini u aktualnoj godini, naročito nakon vijesti koje smo dobivali punu godinu prije objavljivanja albuma, da rad na albumu „teško ide“, da se Julian Cassablancas odvojio od ostale četvorke i na kraju sve vokale i snimio posve odvojeno od ostalih.... djelovalo je „ah, još jedan nebitan i bezvezan album – zašto kvare dojam?“.

A opet, činjenica da su i dalje bili svi orginalni članovi na okupu, da je Julian pustio malo uzde benda iz (samo) svojih ruku, te da album sada potpisuju svi članovi benda – to je onim površnijima bilo skroz nebitno  - a to je apsolutno najvažniji razlog zašto je ovaj album na kraju ispao  - odličan.

Ako mene pitate, bolji mi je i od „Is this it?“ i to kad potonji slušate s odmakom od 10 godina, ne stavljate ga u kontekst koji je tada u post-punkovskoj fazi new agea imao i zanemarite utjecaj koji je automatski proizveo na hrpe novih bendova. Dakle, kada ga odslušate sada, neobavezno i neopterećujući se da je to neko „remek-djelo“ (koje ionako nije), shvatite da je „Angles“ bolji album.

Općenito mislim da se važnost albuma „Is this it?“ pomalo prenapuhala jer nije baš da u to vrijeme nije bilo važih i dobrih bendova na pop-rock sceni, kako američkoj (njujorškoj) tako i britanskoj.

Da se maknem od prošlosti  - što su The Strokesi radili i što im se motalo po glavama do „Angles“  (OK, znamo ona dva nebitna albuma ali nije u tome štos) i kako su uspjeli iznjedriti ovako dobar album, ostaje top secret. Odnosno ja sam sigurna da znam tajnu.

Upravo ta disfunkcionalnost benda koja je rezultirala, na površnu loptu gledajući - fragemetiranošću i „rascjepkanošću“ materijala ili da citiram jednog od inozemnih kritičara: „...podijeljenost između Juliana i ostatka benda i disfunkcionalnost rada na albumu posve je vidljiva i odražava se u samim pjesamama....“ čovjek je posve u krivu koliko god on bitan kritičar bio (kako kome).

Da je zagrebao ispod površine i da se cijelo vrijeme nalazio u medijskom blackoutu i da pojma nije imao kako je bend radio album – tu fragmentiranost pjesama uopće ne bi tako gledao niti bi je tome pripisao. Ovako su se neki poput njega latili seciranja pjesama u besmisao, kako bi argumentirali „disfunkcionalnost“.

Naprotiv, pjesme su napravljene drugačije, imaju širi glazbeni spektar, ima hrpica bendu netipičnijih aranžmana i nekih drugačije složenih pjesama i to je manje -više sve.

Julianov vokal, kako god stvarno „ulijepljen“ u pjesme bio, daje svemu onaj umak koji spaja sve namirnice u smislenu cjelinu, i  - treba biti iskren – uopće se ne vidi da je vokalista bio odvojen od benda. Ali, možda su samo bili sretne ruke i po svim pravilima kako se radilo trebalo je ispasti ćoškasto – ali nije.

Ispalo je baš onako kako bi trebao ispasti album benda koji se pokušava vratiti u „igru“ – dati nešto drugačiji ali ipak svoj pogled na glazbu danas.

“Angles“ neće postati značajan (hm, tko zna a možda i hoće) za novi naraštaj pop-rock benova, niti on donosi neke novitete u glazbi ali pokazuje iznimnu zrelost, glazbeno odrastanje The Strokesa, zvuči odlično a ujedno su to The Strokesi od glave do pete.

Da su stvorili svoj „strokes“  stil rocka znali smo već 2001. ali s „Angles“ su to i zabetonirali.
 

Anastazija Vržina