Dragi čitatelji, slijedi važna obavijest. U srijedu se nad Bečom pojavio objekt neobična izgleda poput onoga iz filma Bliski susreti treće vrste. Pažljivom identifikacijom utvrđeno je kako je doletio iz Seattlea, savezna država Washington.
Brodom upravlja kapetan Darth Wader, alias Eddie Vedder, a posadu čine njegovi najbolji jurišnici u respektabilnom sastavu: Mike McCready, Stone Gossard, Jeff Ament i Matt Cameron, dok je pridruženi član ove „zloglasne“ skupine Boom Gaspar.
Misija zbog koje su došli u grad na lijepom plavom Dunavu bila je ta da domaćinima i svim njihovim gostima iz Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske, Italije, Slovenije i naravno Hrvatske, isporuče nezaboravnu količinu the sound and the fury.
Šalu na stranu, no po reakcijama njihovih obožavatelja koji su se cijeli dan šepurili u majicama s imenom svojih glazbenih idola, dalo se zaključiti kako će se atmosferska grmljavina s biblijskom kišom koja se obrušila na grad neposredno prije početka koncerta, zasigurno nastaviti i u koncertnoj dvorani Stadthalle.
Greške, naravno, nije ni moglo biti. Već s uvodnom Long Road, auditorij je nakon 45-minutnog zakašnjenja došao na svoje: više to nije bila samo obična gomila ljudi, nego respektabilna skupina od cca 10.000 duša (samo u parteru) koji su svojim skakanjem, podizanjem ruku i zbornim pjevanjem ukazali Jamovcima u kojem smjeru koncert treba ići. Imaju Jamovci bezbroj ovakvih utakmica u rukama, no ipak je bilo potrebno kratko vrijeme za svojevrsni plug in s izbezumljenom publikom, nakon čega je svakom daljnjom minutom koncert s gromovitim razglasom poprimao razmjere akustične apokalipse kakvu bi mogao napraviti sam Thorov Mjollnir.
Nad pozornicom se nadvijao amblem munje s njihovog posljednjeg albuma Lightning Bolt, a za njegovo simbolično, ali i stvarno pretvaranje u konkretnu zvučnu sliku bio je „zadužen“ Mike. Svojim solažama, munjevitim šetanjem prstiju po vratovima brojnih gitara koje je često mijenjao naprosto je izbezumio sve prisutne, dok su Jeff i Matt svojom čvrstim, svrsishodnim i uigranim rolama slijepili i dotjerali cjelokupnu zvučnu sliku izazivajući nepatvoreno štovanje svih prisutnih.
A Eddie kao Eddie, uvijek raspoložen, uvijek u pokretu, uvijek na raspolaganju publici – svojim je jedinstvenim glasom i izgovorenim eskapadama dodao svemu tome i potrebnu dozu šarma te podlogu za dobru zafrkanciju. Prisutne je pokušao pozdraviti na njemačkom, čitajući s papira, no ubrzo je odustao kazavši kako je njega teško razumjeti i na engleskom. Stoga je moja preporuka: Dragi Eddie, više pjevaj, manje zbori da ti pjesma ne zagori.
Vrckavi dijalog vodio je s Mikeom, čudivši se njegovoj vještini sviranja gitare, a ubrzo je dobio odgovor kako je za to zaslužan LSD i nebrojeni sati vježbanja, nastavivši kako ipak ne preporuča LSD, a ako ga baš mora biti, onda je recept sljedeći: jedan dan na LSD-u i 1000 sati vježbanja.
S novog albuma tako smo mogli čuti naslovnu „Lightning Bolt“, „Sirens“ i „Mind your manners“, dok je za Mikeovu dušu bend odsvirao „Rain“, cover Beatlesa.
Prva kulminacija koncerta (uvjetno rečeno, s obzirom na konstantno raspoloženje prisutnih) uslijedila je pri izvođenju jednog od njihovih epskih standarda, „Even Flow“, kojom prilikom je bend isporučio nevjerojatno odsviranu dugotrajnu baražu na svim instrumentima, kojom je po mom skromnom mišljenju ipak dominirao Matt. Bila je to „tek“ petnaesta po redu odsvirana numera, a većina je promislila kako se koncert polako ali sigurno privodi kraju. No, potvrdila se stara poslovica - nije gotovo kad je gotovo, već je gotovo kada to Eddie i društvo požele. Tako smo do kraja prvog, žestokog dijela koncerta čuli još „Wishlist“, „Rats“, „Do the Evolution“, „Public image“ i „Rearviewmirror“.
Nakon kratke stanke uslijedila je, makar u samom otvaranju, akustičnija svirka. Eddie tom prilikom obavještava publiku kako će u srpnju svoj koncert u istoj dvorani održati „uncle“ Neil Young, pa ako ga netko vidi neka ga pozdravi.
Postoji neka tajna veza između Neila i Jamovaca; naime, neosporan je Neilov utjecaj na bend, te mu se stoga svakom prilikom nastoje odužiti. Jedna od standardnih koncertnih numera je Neilova legendarna „Rockin' in the free world“, kao stvorena za svirku u živo. Ovom je prilikom Eddie na akustičnoj gitari, sugestivnim glasom koji je tek u tragovima podsjećao na Neilov, prisutnima iz zaborava izvukao pomalo zaboravljenu, ali tako moćno jednostavnu „The needle and the damage done“. Akustični nastavak koncerta donio nam je „Speed of sound“ (ne onaj od Coldplayja) te „Footsteps“ s uvijek poželjnom usnom harmonikom i „Daughter“. A onda nastavak u njihovom urnebesnom ritmu s još jednom kulminacijom - od prvog takta publika je u apsolutnoj histeriji prepoznala „Alive“, koja za bend ima povijesni status kao npr. “Jumping Jack Flash“ za Stonese ili „Yesterday“ za Beatlese…
Delirij se nije ni stišao , a Jamovci su nam već u sljedećoj pjesmi priuštili novi. Moram priznati da sam se doslovce cijeli naježio jer je u pitanju bila jedna od meni najdražih pjesama jednog od najdražih mi bendova svih vremena. Dakle, ladies and gentlemen, „Baba O'Riley“. Dodatnu dozu adrenalina dodala je činjenica što je cijela dvorana pjevala zajedno s bendom, pa nisam siguran jesu li za to zaslužni Jamovci što su ovaj biser svjetskog rocka uvrstili u svoj ionako prebogat repertoar, ili pak svi njihovi obožavatelji imaju veliki respekt prema ostavštini grupe The Who.
Uslijedila je završna „Indifference“, pa je jednoj magiji koja je trajala više od 3 sata ipak došao kraj. Grupa se iskrenim naklonom odužila vjernom auditoriju u kojemu su svima bili vidljivi osmjesi od uha do uha, pa sam siguran da će ovaj koncert usmenom predajom ubrzo ući u legendu.
Setlista
Long Road
Can't Keep
Black
Last Exit
Why Go
Spin the Black Circle
Hail Hail
Got Some
Lightning Bolt
Mind Your Manners
Severed Hand
I Got Id
Amongst the Waves
Rain (The Beatles cover)
Even Flow
Sirens
Wishlist
Rats
Do the Evolution
Public Image (Public Image Ltd. cover)
Rearviewmirror
BIS
The Needle and the Damage Done (Neil Young cover) (Eddie Vedder solo acoustic)
Speed of Sound
Footsteps
Elderly Woman Behind the Counter in a Small Town
Daughter
State of Love and Trust
Brain of J.
Lukin
Porch
BIS 2
Smile
Fuckin' Up (Neil Young cover)
Alive
Baba O'Riley (The Who cover)
Indifference
