Obuhvatiti sveukupnost kompleksnog rada Davida Bowieja dokumentarnim filmom u najmanju ruku je pozamašan zalogaj i u slučaju uspjeha, jednostavno rečeno - pravi je podvig! Jer, nije David Bowie bio samo glazbena zvijezda koja je tijekom svoje bogate karijere eksperimentirala s gotovo svim glazbenim žanrovima ostvarujući pritom više nego dobre rezultate, već je Bowie bio i glazbeni producent, slikar i kipar te se okušao kao filmski i kazališni glumac. Sve u svemu, rekli bismo, Bowie je moderni "l'uomo universale" onog nedugo prošlog dvadesetog i još prisutnog dvadeset i prvog stoljeća; neumorni istraživač svakoga segmenta popularne umjetnosti. O njemu su napisane mnoge biografije a brojnim izložbama i dokumentarnim filmovima pokušalo se oljuštiti složenost njegove neponovljive osobnosti te pritom ostvariti ono nemoguće - stvoriti plastičnu sliku sveukupnosti njegova životnoga umjetničkog djela koje je bilo i ostalo trajno nadahnuće onovremenih ali i budućih naraštaja novih umjetnika. Posljednji, u nizu pokušaja da se spozna istina najnoviji je dokumentarni film "Moonage Daydream", autora Bretta Morgena.
Pri uživanju u projekciji ovoga filma, prvo što upada u oči jest dinamika montaže kojom autor vješto kombinira Bowiejeve intervjue i snimke glasa (pri kojima David sam objašnjava svoja razmišljanja) s insertima s koncerata, filmova u kojima je nastupio, fotografijama kao i njegovim autorskim slikama i kipovima pa čak i kratkim filmovima koje je Bowie neumorno sam osmišljavao i montirao. Pri tome treba spomenuti da događaji ne idu nekim kronološkim slijedom, već ima nekih preskakanja. S glazbene strane autor se nije uopće osvrnuo na njegove brojne albume (primjerice: "The Man Who Sold the World", "Pin Ups", "Young Americans", "Tonight", "Black Tie White Noise", "1. Outside", "Earthling","...hours", „Heathen“ i "Next Day"), dok su ostali predstavljeni kratkim novonastalim mixevima ili su zastupljeni kroz neke koncertne snimke. Uočljiva glazbena nit vodilja kroz film istoimeni je Bowiejev prvi album, poznatiji kao "Space Oddity". Nažalost, ne spominje se njegov producentski rad s Lou Reedom kojemu je zajedno s Mickom Ronsonom pomogao u realizaciji ključnog albuma "Transformer", kao niti koautorska suradnja s Iggyjem Popom u njihovoj Berlinskoj fazi (Iggyjevi albumi "Idiot" i "Lust For Life"), a ni Bowiejev ravnopravni rad u okviru benda Tin Machine.
Selektivan je i pristup plejadi Bowiejevih likova, tzv. „alter-ega“ koje je tijekom svoje karijere stvorio. Naglašava se nepobitna važnost Ziggyja Stardusta, spominju se Major (bojnik) Tom i Aladdin Sane (duhovito preveden kao Aladdin Zdravi!), dok se Thin White Duke spominje tek jednom riječju, ali uopće nema Halloween Jacka ili onog posljednjeg i najtužnijeg - The Blind Propheta. Ipak, saznajemo štošta o Bowieju: njegovim nadahnućima, stavovima i pogledima na svijet, koji su također, onako očekivano, tijekom vremena bili podložni promjenama. Kazao je tako Bowie, primjerice, kako ne vjeruje u Boga, već u Energiju te pojasnio: "U utorak me zanima budizam, a do petka već Nietzsche“. U jednom momentu je priznao da mu je djetinjstvo bilo jednostavno ("Išao sam u školu i jeo, ništa posebno...“), a otkrio nam je i da je u djetinjstvu bio pod jakim utjecajem starijeg polubrata Terryja koji ga je glazbeno i intelektualno oblikovao upoznavši ga s Jackom Coltraneom te uputivši na knjigu „Na cesti“ Jacka Keroucka. Ali Terry je kasnije otišao u zrakoplovstvo a potom obolio od shizofrenije, koje se David kasnije pribojavao pa je sav svoj unutarnji svijet izražavao kroz umjetnost. Prisjetio se Bowie i toga da je brak njegovih roditelja bio bezosjećajan i hladan te da se možda i zbog toga cijeli život ograđivao od ljubavi, kako ga ona ne bi kočila u umjetničkom izražavanju… A priznao je i još mnoge, mnoge druge stvari. U filmu se spominje njegov polubrat, ali ne i njegova polusestra, kao što se ni jednom riječju ne spominje njegova prva supruga Angie, koja je ipak, ruku na srce, zaslužna za početak njegovoga modnog imagea i karijere, a nema nigdje niti njihovoga zajedničkoga sina Zowieja (Duncana). Ali, naglašava se Bowiejeva inspirativna ljubav prema Iman (opet bez Lexy), koja se ilustrira glazbenom podlogom "Word On the Wing", pjesme s albuma "Station To Station", vjerojatno jednog od njegovih ponajboljih u karijeri, koji je nastao u trenutcima njegove teške borbe s ovisnošću o kokainu (koji se u filmu također uopće ne spominje!). Nema spomena o Bowiejevim financijskim problemima i dugovima u koje ga je dobrim dijelom bacio njegov menadžer Tony Defriesom pa je zbog toga kliznuo u najkomercijalnije razdoblje svoje karijere i stvorio album "Let's Dance" kojim je, kako je rekao, „po prvi puta počeo svirati ono što se od njega očekuje umjesto da nastavi svirati i istraživati što želi, privlačeći i uvlačeći publiku u nova glazbena područja“. Iz dugova se Bowie iskoprcao prodavši tantijeme svojih albuma u dionice, pri čemu je doslovno postao „The Man Who Sold the World“. Ne spominje se u filmu niti Koko Schwab, bliska suradnica i njegov oslonac u životu koju je zbog zasluga čak i uvrstio u svoju oporuku, a ni Lindsay Kemp, učitelj pantomime, koji ga je podučio vještini koju je tako često uvrštavao u svoje nevjerojatne scenske nastupe. Spominju se njegovi rock korijeni (primjerice Fats Domino), ali ne i ljubav prema jazzu ili cabaretu, odnosno Kurtu Weilu, ali autor je u film uvrstio utjecaj japanskog kabukija, tradicionalnog japanskoga kazališta.
Međutim, ovaj film svakako ima i svojih dobrih strana. Naprimjer, poprilično je dobar odabir pjesama s obzirom da nije onako šablonski baziran na Bowiejevim ponajvećim hitovima (u filmu nema pjesme „Rebel Rebel“, „Fashion“ ili „Fame“, a komercijalni „Let's Dance“ sveden je tek na „Modern Love“ koja je prezentirana u jednoj, uzgred budi rečeno, poprilično tehnički loše snimljenoj live verziji). Glazbeno gledano, vrhunac filma je live verzija pjesme „Hello Spaceboy“ u kojoj su vješto montirani inserti s njegovoga rođendanskoga koncerta i live nastupa s Foo Fightersima s koncertom kojega možemo naći u sklopu nastupa objavljenoga kao „Brilliant Adventure“. Svakako je prednost što je Bowie o sebi pričao sam, umjesto da slušamo uobičajene hvalospjeve njegovih suradnika. Osim toga, u filmu je svakako dobro što se pokušalo prezentirati sveukupnost Bowiejeva umjetničkoga izričaja: glazba, slikarstvo, kiparstvo, film i gluma, ali je ta široka lepeza nekako ipak išla na uštrb glazbe u kojoj se ipak ponajviše ostvario. Također je pozitivno što se u filmu naglašava njegova vizionarska ideja kojom je svojom umjetnošću sedamdesete godine dvadesetog stoljeća pretvorio u dvadeset i prvo, a ujedno se ostavilo i dovoljno prostora za sveukupnu mističnost njegovih predviđanja stanja u kojemu će se budućnost čovječanstva u stvari pretvoriti, primjerice, u uvodni tekst pjesme „Diamond Dogs“.
Ipak, gledajući ovaj film, otvara se temeljno pitanje koje se nekako samo nameće: kojoj publici je ovakav dokumentarni film (u stvari selektivna interpretacija) zapravo namijenjen: jesu li to dobri poznavatelji Bowieja, kako bi on sam rekao „apsolutni početnici“ ili njegovi dobri poznavatelji? Naime, dobri poznavatelji Bowiea će se u njemu lako snaći: uočiti što nedostaje, a u nekim segmentima dopuniti svoja znanja ponekom novom informacijom, ali ovi drugi će, vjerojatno, u nekom trenutku ipak - zbunjeno napustiti projekciju. U konačnici, ono što se ovome filmu svakako treba priznati, činjenica je da je ovaj materijal kvalitetan prilog za neka daljnja istraživanja ovoga kompleksnog i teško dokučivog slojevitog umjetničkog fenomena koji se jednostavno naziva – David Bowie.
