Review
Američki progresiv metal bend Between the Buried and Me, u srpnju je izdao novi album ''Coma Ecliptic'', tri godine nakon izdavanja ''The Parallax II: Future Sequence''. Aktivni su od 2002. godine, a ukupno su izdali sedam studijskih albuma i dva live DVD-a. ''Coma Ecliptic'' konceptualni je album u kojem se miješaju progresiv i hard metal i malo jazza. Tipičnom headbander metal fanu ovaj album biti će pretenciozan, a mnogi će se zapitati zašto je ''Memory Palace'', najbolja stvar albuma tek na dalekom devetom mjestu. No bila bi pogreška odbaciti album u potpunosti, jer je, gledano u žanru progresivnog metala, jedan od vrhunskih dostignuća. Pjesma za pjesmom opisuje koncept prošlih života kroz sadašnja razmatranja istih, a sve je omotano mračnom atmosferom, kakav uostalom i treba biti progresivni album.
Vokal Tommya Rogersa glavno je obilježje albuma, bilo da se radi o čistom pjevanju ili njegovom zlokobnom death grovlanju. Na dvije epske pjesme albuma, ''The Ectopic Stroll'' i ''Famine Wolf'', Rogers nastupa ekscentrično, a to bi moglo rezultirati odbijanjem njegovih slušatelja, ali pomiješanost različitih vokalnih stilova, zapravo, pomaže stvoriti osjećaj dinamike slušane glazbe.
Na albumu je, također, pojačani fokus stavljen na Rogersove klavijature. Čitave su pjesme napisane oko napredovanja određenih klavirskih motiva. Njegove vješitine u sviranju na prijašnjim albumima benda su se samo nazirale, a sada se očituju u svom svojem sjaju. Koji je čak i pretjeran, budući da kada nastupa Rogers na klavijaturama, ostatak benda služi samo kao pratnja, a na elektroničnoj ''Dim Ignition'' ostatak benda se niti ne čuje.
Dok se na prijašnjim albumima čitav bend trudio dati najviše od sebe, na ''Coma Ecliptic'' svirači rade u smjenama. Nitko nije izostavljen, ali nitko ne može reći da Rogers ne dominira albumom. No, na albmu ''Coma Ecliptic'' ionako je najvažnija kompozicija. Nema previše avantgardnih trenutaka, odnosno ubacivanja neskladnih i čudnih prijelaza koje su ''slučajno ugurane u pjesmu''. Najviše ih se proteže u ''Memory Palace'', ali značajno manje nego u prijašnjim albumima benda. Štoviše, ovi ubačeni prijelazi ono su što čini album prirodno progresivnim, ako možemo napraviti takvu sintagmu.
Between the Buried and Me, srećom, ne žive na staroj slavi i ne proizvode kopije svojih najboljih radova. To je naravno dvosjekli mač te zasigurno gube jedan dio svojih obožavatelja svojim eksperimentiranjem, no upravo zahvaljujući tome osigurano im je uzdizanje po stubama uspjeha. Upravo je takav album ''Coma Ecliptic''. Eksperimentiranjem do uspjeha.
Vanja Premužić
/
