Review
Jedna od najnovijih urbanih legendi kaže da su The Ting Tings dovršili materijal za drugi album još 2010., nazvali ga "Kunst" i odnijeli svojoj producentskoj kući. Na oduševljenje ljudi u odijelima odgovorili su otkazivanjem cijelog projekta koji im je najednom zazvučao previše blisko europopu i sličnim radio-gadarijama te se bacili ponovno na posao. Eto, rezultat je "Sound from Nowheresville", konačni nasljednik u koordinatama pop-scene već davnog "We Started Nothing" iz 2008.
Mančesterski duo tada je isporučio solidan, ali ni po čemu poseban album koji je ipak dao naznake autorskog rukopisa sposobnog za efektne invazije na top-liste, osobito one blagonaklone tom nekakvom indie-pop miljeu. Singlovi poput "That's Not My Name" ili "Shut Up and Let Me Go" iskazali su se pritom kao očiti primjeri te kao odlični financijski motivatori za daljnje djelovanje. Jules del Martino i Katie White nastavljaju lijepiti kolaž od poderotina rocka, popa, disca, punka, novoga vala, elektronike, dancea i još pokojeg opskurnijeg konfekcijskog komada i… pa, ostaju živi, rekao bih u najkraćim crtama.
Da, na "Sounds from Nowheresville" ne da se trošiti baš previše riječi. Jer, niti će vas oboriti s nogu i pročistiti ušne kanale a niti će vas natjerati da pošaljete sve u recycle bin već nakon pola albuma. Hm, otprilike kao prvijenac, po svemu sudeći. U tim poveznicama tako proizlazi da su novim CD-om The Ting Tings tek odgodili onaj korak kojeg treba napraviti da bi se iskristaliziralo gdje su, što mogu i u kojem su smjeru okrenuti. Oni itekako znaju sastaviti dobru pjesmu - garažno rasplesana "Give It Back" i pulsirajuća "Guggenheim" to prvenstveno potvrđuju, a daleko nisu ni masna "Silence", prpošna "Hang It Up", pa ni završna laganica "In Your Life" - samo što možda problem leži baš u tom što je najbolja riječ za to "sastaviti" umjesto "napisati". U zbroju, tako i cijeli album zvuči kao sklepotina unutar koje nema konkretne odluke o niti vodilji. Osim te da niti nema. Nije me pretjerano oduševljavalo ni kad se time bavio jedan Beck u "Odelay", a kamoli ovaj dvojac.
Ne, nema tu uistinu razloga za lako otpisivanje, ali najbolje s ove polusatne playliste lako se moglo preklopiti s izborom s prvoga albuma pa dobiti jednu kvalitetnu radionicu. Ovako, oni su opet tu, ljepljiva je to glazbica, Katie zna zazvučati sasvim cool i lako moguće da vam noga počne sama od sebe cupkati, ali teško da će vam opet privući pažnju osim ako se radikalnije ne pomaknu iz dosad svladanih obrazaca.
Toni Matošin
« We Started Nothing 
