Review
Hiperproduktivna supegrupa Black Country Communion nakon što je izdala prva dva albuma u manje od godinu, prošle je godine održala prvu europsku turneju, koja je ovjekovječena njihovi prvimlive zapisom Live Over Europe.
Kvartet sjajnih, dokazanih glazbenika - basist Glenn Hughes (Deep Purple, Black Sabbath, Trapeze), gitarist Joe Bonamassa, bubnjar Jason Bonham (sin legendarnog Johna Bonnhama, Led Zeppelin, Foreigner) i klavijaturist Derek Sherinian (Dream Theater, Billy Idol, Alice Cooper) odlučio je odlično primljena prva ostvarenja 'Black Country Communion' i '2' predstaviti europskoj publici. Dio turneje snimljen je kamerama u Berlinu, Hamburgu i Münchenu, a sve pod ravnanjem kultnog producenta Kevina Shirleyja (Black Crowes, Aerosmith, Led Zeppelin).
Momci iz benda marljivo rade posljednje dvije godine predvođeni nikad aktivnijim Joe Bonamassom, koji izbacuje solo albume ili albume u duetu na sve strane. Kad je riječ o pojavi novih supergrupa mnogi sa skepsom dočekuju njihova ostvarenja, no to kod BCC-a nije slučaj. Naprotiv, kombinacijom različitih backgrounda glazbenika, bend je stvorio pravu kemiju koja pršti energijom. Za razliku od mnogih, nisu pokušavali reciklirati stari zvuk hard-rocka 70-ih već su ga modernizirali i prilagodili novom vremenu, ali pritom zadržavši neophodne riffove, groove, ritam i melodičnost.
A upravo su live nastupi njihov prirodni habitus u kojem mogu pokazati svu svoju virtuoznost i umijeće sviranja, dok su im studijska ostvarenja samo priprema za one što mogu ponuditi uživo.
Sudeći prema onome što Live Over Europe donosi, Black Country Communion praši sve u šesnaest! Četverac beskompromisnom svirkom u 101 minuti albuma od početka do kraja isporučuje nabrijani retro hard-rock zvuk u kombinaciji sa blue-eyed soulom, kojim neuništivi Glen Hughes daje posebnu atmosferičnost zvuku. Upravo se najstariji nametnuo i kao frontmen benda, preuzevši ulogu glavnog showmana, no unatoč 60. godini na leđima, Hughes uspijeva iz svojih pluća i dalje izbaciti falset vriske kao što je to činio u Mark III i IV postavi Deep Purplea. Zalog za budućnost ovog benda svakako je Bonamassa, čije smo majstorije na gitari mogli vidjeti na koncertu u zagrebačkom Boogaloou 2010. godine. Mladi Joe uz Hughesa glavna je karika BCC-a kojem svojom mladošću daje svježinu i originalnost. A upravo je to razlog što je bend polučio uspjeh kod rock publike. Više manje, sve stvari s oba albuma lako ulaze u uho, a kako vrijeme odmiče, pokazuje se da ne zastarjevaju te bi time mogle postati svojevrsni hard-rock klasici 21. stoljeća, što nažalost i nije teško.
Album je cijelim trajanjem konstantan bez fillera. Otvara ga odmah žestoko skladbama Black Country, One Last Soul i Crossfire koju su nabrijani žestokom i kako bi na engleskom rekli tight svirkom. Glavni vokal Hughes najbolje dolazi do izražaja u baladičnijim pjesmama poput Save Me, no poput starog rock kameleona prilagođava u bilo kojoj situaciji. No, najupečatljivije su one pjesme koje pjeva Bonamassa. Na The Battle for Hadrian's Wall i Song of Yesterday Joe daje svoj osobni input različitiji od kolektivnog izražaja benda, a pravi party kreće drugim diskom (da, album je na dva diska) i njegovom uspješnicom The Ballad of John Henry. Ova skladba poslužila je kao podloga za njegove gitarističke ekshibije, nešto kao što je Jimmy Page radio na Dazed and Confused u Led Zeppelinu. No, ovaj stasiti mladić umjesto gudalom, poslužio se „thereminom“ proivodeći 'spacey' zvukove. Do kraja koncerta redaju se mahom sve rock uspješnice The Outsider, The Great Divide, Sista Jane, Man in the Middle, a finale završava se Deep Purpleovom Burn.
O samoj snazi ovog benda govori kako već nakon samo dva albuma mogu prirediti set-listu kao da se radi o sastavu s 30-godišnjim stažem. Vjerojatno BCC nema prave radijske hitove, no svi ljubitelji hard-rocka 70-ih prepoznat će njihovu muziku kvalitetnom i s pokrićem, a na bendu samo ostaje da ovako nastavi jer u današnjem svijetu glazbe nedostaje pravog, sirovog i iskonskog rock'n'rolla.
Luka Vuletić
/
« 2 
