Review
Početkom ovog mjeseca, band koji je obilježio, predvodio, a djelomično i započeo „zlatnu eru metala“ (da, mislim na 80'-e), a k tome broji i preko PET DESETLJEĆA postojanja, je izdao svoj najnoviji studijski album, devetnaesti po redu. Nazvali su ga u svojoj prepoznatljivoj maniri, jednostavno, upečatljivo i moćno. Invincible Shield.
I da, naravno da govorim o legendarnim Judas Priest, na čelu sa dedom Halfordom.
A kad smo već kod dede, deda se neda (pun intended). Pokazao je da ima još ponešto za reći, i da ima sasvim dovoljno „čorbe u tanku“ za iznenaditi sve nas, a vjerujem i samog sebe.
I tu se ne referiram samo na ovaj posljednji studijski uradak, nego i na prethodni, iz 2018.g., s kojim je pokazao da ni on, a bogme ni band, još uvijek nisu za otpis. Ni blizu.
No, idemo redom...
Najava ovog albuma je došla u formi singla za pjesmu Pannic Attack, i tu se već dalo naslutiti da ovo neće biti samo još jedan album nekog banda koji je spreman za trajnu mirovinu, ali je eto odlučio malo podebljati financije „pod stare dane“.
Deda Halford i dalje udara vokalno visoko kao u najboljim danima. I ne, to nije „studijska kemija“, gledao sam ga prije par godina uživo u Ljubljani, i uskoro ću opet, i jednostavno, vokalno i dalje točno i ubojito ubada visoke note kao bodež asasina u Dungeons and Dragons kad zarolaš „natural 20“. K tome, Richie uletava sa svojim gitarističkim soloima i zaokružuje ovu pjesmu na način da ju već sad možemo uvrstiti među njihove najbolje klasike.
I inače, kroz cijeli album, gledajući iz gitarističke perspektive, i Tipton i Richie su „izmitraljirali“ pregršt vrhunskih shreddova, najbolji primjer toga su mi pjesme Sons Of Thunder i Escape From Reality, gdje su po mom mišljenju, obojica pokazali zašto ih se smatra i ubraja u gitaristički vrh svijeta metala.
Iako navedene pjesme ne odstupaju od one prokušane recepture metal pjesama 80'-ih, to nije ništa loše, dapače, sasvim suprotno. I svaki fan te dekade muzike, „čru“ muzike zvane metal, će se svakako naježiti slušajući ih.
Giants In The Sky, iako sporijeg tempa sa definitivnom „bluesičnom“ notom, je servirala teške i žestoke riffove, u čast preminulim prijateljima dede Halforda, Lemmyja i Dia. I to je napravljeno dostojno tih velikana, i svirački, i vokalno.
A u sličnom stilu je i Fight Of Your life, i da, ne idem po redu pjesama na albumu, kao što ste vjerujem primjetili, nego kako me inspiracija „napada“ preslušavajući ovaj najnoviji dragulj Judasa. No, na ovoj pjesmi, dedin vokal je konstantno sa „ciglom na gasu“, držeći se visina kroz većinu pjesme. A sa preko 7 banki na kičmi, postići da to zvuči odrađeno sa lakoćom je ipak nešto poprilično nevjerojatno.
Neki vokalisti u metalu sa daleko manje godina od njega se ne bi usudili takvo što napraviti na svojim uratcima, ni studijski, a još manje uživo pred publikom. I to vrijedi za kompletan album.
Pjesma The Lodger, u epskoj maniri, sa svim elementima koji su potrebni da bi se taj epitet zaslužio (melodični rifovi, terce, synthevi u pozadini) te naravno probadajućim i ubojito visokim vokalom dede Halforda koji svima poručuje: „Vengeance is miiiiineeee“.
Trnci i ježenje. Idealno kao zvučna kulisa nekog horora ili trilera.
Album, barem ova deluxe verzija koju sam dobio „na stol“, završava sa pjesmom Vicious Circle, a uz nju ću spomenuti i As God Is My Witness, koje u svojih nešto preko tri minute prva i skoro pet minuta druga, kao da su vremeplovom povučene iz tih često spominjanih 80'-ih, i bez greške su se mogle naći i na albumima poput British Steela ili Painkillera, recimo (iako je Painkiller tehnički izdan 1990.-e). Tipton i Richie isprepliću svoje riffove i solo dionice u vrhunskoj maniri, ne sudarajući se međusobno nego jednostavno gurajući i uzdižući jedan drugoga kroz njih.
A deda Halford sve zaokružuje svojim vokalom.
Što reći o cijelom albumu za kraj?
Prije svega, previše je bandova koji kad počnu brojati tri, četiri, ili u ovom slučaju preko pet dekada postojanja, jednostavno zađu u sferu onih komentara: „Pa kaj oni još postoje? Kaj su još živi? Jel im to trebalo? „; ali ne i Judasi. I to moje uvjerenje su dodatno učvrstili sa svojim najnovijim studijskim uratkom. Četrnaest pjesama ove deluxe verzije imaju svaka svoje mjesto na njemu. Niti jedna nije višak.Svaka ima svoju svrhu i zajedno povezuju album u jednu vrhunski napravljenu cjelinu, heavy metalni dragulj.
Dokaz da „stara garda“ još uvijek ima što za reći i pokazati.
Ivan Šunić - Camaro
/
« Firepower 
