Momentum

Review

Ima nešto nevjerojatno atmosferično i ugodno u glasu ovog britanskog pjevača i tekstopisca. Otkad se početkom novog milenija pojavio na sceni, doživjela sam njegov glas kao odmor za um. Iako poznat kao veliki ljubitelj jazza, Jamiejeva glazba puno je više od toga. Radi se naravno o popu orijentiranim zvukovima, no tu se može naći i puno više utjecaja koje crpi iz swinga, hip hopa, rocka i time stvara svoju jedinstvenu glazbu koja je pronašla put do srca milijuna obožavatelja.

„Momentum“ je predstavljen kao jazz-pop album u kojem, prema njegovim riječima, nije uspio ne progovoriti o intimi i životu sa svojom suprugom Sophie Dahl i obiteljskoj idili. Ironično, Sophie je unuka Roalda Dahla, čovjeka koji je napisao „Charlie and The Chocolate Factory“, a iz mjuzikla adaptiranog prema toj slavnoj knjizi je i „Pure Imagination“, pjesma koju je Jamie odlučio obraditi na ovom albumu.

No, krenimo ispočetka i usredotočimo se na „The Same Things“, pjesmu koju je slobodno mogla izvesti, da je još uvijek s nama, Amy Winehouse. Bubnjevi joj daju onaj plesni, retro feeling i u sličnom tonu nastavlja i na „Edge of Something“, uz napomenu da je ova ipak mračnija i ima pomalo bondovski karakter. „Everything You Didn’t Do“ sam shvatila kao priču o prolaznosti života i postignućima koja su ostala samo snovi, a klavir i prateći vokali pred sam kraj čine ju izrazito dinamičnom pjesmom kao stvorenom za nekakav mjuzikl. U „Love For $ale“ iskoristio je sample od Roots Manuva, a dotični je bacio i par rima što je rezultiralo jednom vrlo čudnom pjesmom, koja bi ipak zvučala mnogo bolje u klasičnoj Jamiejevoj jazz verziji bez rap dionica. Nakon nje slijedi već ranije spomenuta „Pure Imagination“ u odličnom ruhu i s njome kao da počinje laganiji dio albuma. Dobro, možda i ne toliko laganiji, koliko dosadniji. Nakon „Sad, Sad World“ ili koncentracija opada ili sve već zvuči vrlo poznato i slično. Ima samo dvanaest pjesama, što spašava situaciju, a ja stvarno nisam pretjerani obožavatelj dugačkih albuma. Razlog tomu je činjenica da samo rijetki uspijevaju održati dinamiku i zanimljivost na razini sa puno minutaže.

Najveća mana ovog ostvarenja je upravo taj pop zvuk kojim se Jamie približio široj publici, usprkos činjenici da on sam najbolje funkcionira u svom retro jazz okruženju. Neviđeni talent poput njega ne bi trebao biti trošen na tako predvidljive obrasce, no shvaćam to kao fazu koju je odradio na sebi svojstven način. Ne mogu naći konkretnu manu ijednoj pjesmi, pošto govorimo o odličnom glazbeniku, no cjelokupna slika je nažalost pomalo dosadnjikava, jer sam sve to već negdje, nekad čula. Daleko od toga da albumu manjka kvalitete ili da je nedajbože loš, ipak se na kraju krajeva nadamo povratku korijenima.

Jasmina Šašić