I Am Not A Dog On A Chain

Review

Moz je oduvijek bio posebna kobasa. Nadmen i pompozan. Ugursuz i prznica. Gomila pjesničkog talenta uobličena u golemom pjesničkom egu. U sukobu sa svima i svakim. Jednako ciničan prema svijetu prije četrdeset godina i danas. Razlika je samo u percepciji njegovih suvremenika. Ono što je nekada bilo simpa, rušenje tabua ili nepobitna istina, danas je postalo gnjusno i neukusno. Promijenilo se uho slušatelja, pero glazbenog kritičara i pomodna svijest hipstera. Danas je Mozzer na crnoj listi i odriču ga se oni koji su ga svojedobno obožavali. A Steven Patrick Morrissey je samo pikavac koji je tu da nas provocira. I to čini sa svojim besmrtnim stihovima.

Iako po vlastitom priznanju čini što hoće i ne slijedi trendove (što valjda svaki osobenjak misli za sebe), i baš u tom stilu naziva svoj trinaesti po redu album (jer on nije cucak na nečijem lancu), Moz radi ono isto što radi još od The Smithsa. To što su ga se dežurne moralne vertikale među glazbenim kritičarima odrekle zbog njegovih izvannastavnih aktivnosti, nema veze s njegovom glazbom. Stihoklepački genij mu se ne može osporiti, a njegove stavove možete ignorirati. Mogli ste to i prije. Ako nikada do sad niste ostali osupnuti njegovim sablažnjivim izjavama, nema smisla da to odjednom postanete. To bi zapravo značilo da živite u jednom od omiljenih Morrisseyevih motiva - u lažnoj realnosti.

Osuda formiranja lažne realnosti i javnog mnijenja sveprisutna je i na ovom albumu. Ali naš antagonist mu se lakoćom odupire „jer on ne čita novine”, ali ima mišljenje o svemu, i naravno da smatra kako baš zbog toga ne može biti na ničijem lancu. Slobodno misleće biće koje se pita „Kakvi to ljudi žive u ovim kućama?” i kako je „lako postati meta u ovom urnebesnom svijetu”. Možda od ovih pjesama sličnih tematika najbolje sjeda „Knockabout world”, koja je odabrana kao treći singl prije ovog ludila s koronom. Tko zna kako bi se odvijala daljnja lansiranja singlova da nismo završili u ovom vrlom, novom i svježem svijetu.

Prethodni singlovi su bili „Bobby, don't you think they know?”, duet s američkom pjevačicom Thelmom Houston (najpoznatijoj po disko sedamdesetima) o vječnoj temi samozavaravanja i „ Love is on its way out” o isto tako vječnoj temi ljubavi na zalasku. Još jedna standardna Mozova ljubavna je „Darling, I hug a pillow”, ali treba priznati, uvijek mu uspije.

Ovaj album nije ništa posebno lošiji niti bolji od nekih prethodnika koji su dobili puno bolje ocjene. Morrissey je i dalje prepoznatljivi interpret i autor koji svojim obožavateljima nudi standardnu dozu svoje lažne realnosti. Doduše, ovaj put to čini s prstohvatom dodatnih egzibicija i malo šire auditivne tapiserije, što se podosta osjeti u drugom dijelu albuma, ali ništa što bi bilo pretjerano. Dokaz tome je uspjela „The secret of music”, kao jedna od onih što izlaze izvan uobičajenog repertoara. Što je svakako potrebno kako mu stvaralaštvo ne bi zaglibilo u žabokrečini recikliranja istih ideja.

Zato bih se dao kladiti da će godine nemilosti pred Morrisseyem plodonosno djelovati na njegovu karijeru i da će nam u vremenima koja slijede pružiti najbolje od sebe. Njegova žudnja i pokretačka snaga je sukob sa svima. Svojim postupcima napokon je dobio ono što je trebao da mu kreativni sokovi nahrupe svom silinom. Dolazi nam Mozzerova renesansa. Napravite prostora za starog, samoživog cinika.

Dubravko Šćukanec