Review
Često sebi laskam kako u glazbi vrlo brzo i lako nanjušim pozerstvo, odnosno, kako već na prvo slušanje razlikujem krv od krvave šminke, stav od pomodnog izdrkavanja, "nešto" od onog što se trudi biti "nešto". A pozerstvo je, uz dosadu, prvo na mojoj listi smrtnih grijeha koje može počiniti netko tko se bavi glazbom. Kažem, laskam sebi, jer ne volim bespogovorno za sebe tvrditi (niti to itko realan može) da sam nepogrješivi analitičar ili (ne daj, Bože!) kritičarski guru, ali isto tako vrlo teško odstupam od vlastitih zaključaka. A u kontekstu debija dvadesetčetverogodišnje kalifornijske curice Katy Perry zaključak je da je u pitanju upravo pozerstvo, i to dosadno.
"Nestašna" curica je rođena u sapunicom opjevanoj Santa Barbari, a glazbeni početci joj se vezuju uz vjersku glazbu, kako često i biva s djecom odraslom u pobožnim obiteljima. Katy se brzo probijala među producentskim veličinama poput Glena Ballarda, poznatog po radu na megauspješnom albumu "Jagged Little Pill" Alanis Morissette, ili The Matrix tima, koji je radio s Avril Lavigne, Shakirom i Korn, čime je pokazala da jasno vidi svoj put i da zna što želi. Što još uvijek ne znači ništa loše; uostalom, koji to mladi glazbenik ne želi uspjeti? Problem – nazovimo ga tako – nastaje onda kad ova mlada dama izda prvi album, takav da se osjeća kako se iz petnih žila trudi biti više od pop-rock princezice. Pjeva ona o lezbijskim iskustvima i mamurlucima, sve na urednoj gitarskoj podlozi i s korektnom tehničkom potporom, baš poput već spomenute Avril Lavigne. Slatko i pametno, nada se. Ovo prvo, da, bar za oko. Ovo drugo, možda za curice do petnaest godina čiji su mama i tata ultimativno zlo samo zato što im ne daju vani poslije 10 i možda kojeg izgubljenog dječačića koji još traži svoj kompas u svijetu na koji nije spreman. Katy se trudi privući pažnju, ona se laktovima gura da nametne svoj manjak autorskog talenta i katalog ideja i tema iz modnog magazina kao nešto... hm, slatko i pametno. I tako dolazimo na pozerstvo.
I na dosadu. Priznat ću, već nakon prvog slušanja nekoliko prvih pjesama, oduzeo sam slatkastoj gospođici svaku šansu, slušanje je postalo odrađivanje posla u tolikom obimu da taman zadovolji amatersko-novinarski minimum. "One of the Boys" je, uz sve svoje pozerstvo i iritantnu ušminkanost, još i (možda baš zbog toga) dosadan album! Jedan od onih kojima jedva čekaš kraj. Kojeg, usprkos korektnom trajanju od četrdeset i osam minuta, nikako dočekati.
Na trenutak zastajem i pitam se nisam li isuviše isključiv i nisam li zarobljen žanrovskim predrasudama. Čak se vraćam na početak albuma i pokušavamo nas dvoje iznova. I onda se sjetim da mi se znalo zalomiti da zavolim pokoji singl All Saints, Kylie Minogue, čak i Jennifer Lopez i kako u istom danu mogu slušati The Birthday Party i Dusty Springfield, pa tako ipak zaključujem da tu nema govora o predrasudama. "One of the Boys" će zadovoljiti potrebe pokojeg ranotinejdžerskog rođendana, naći će, pardon, našlo je svoju hordicu (vrlo) mladih kupaca i tako ispuniti osnovna očekivanja svoje "mamice". Ima tu dovoljno štofa za pokoji kratkotrajni hit singl ("I Kissed a Girl"), pa tako i komercijalnog potencijala, što se brzo potvrdilo jer se album probio na top liste dvadesetak zemalja. I sve je to OK, što se mene tiče, dok god se stvari jasno kategoriziraju, pa tako i ovaj album stavi uz bok (ne)slavnim parnjacima na lepezi od Britney Spears do Avril Lavigne (eto, da je i treći put spomenem...).
Ne pišem za teen-magazin, dakle, ocjena ispod naslova stoji, sa svom svojom mizerijom.
Toni Matošin
