Review
Soundtrack je zeznuta stvar za napraviti. Možda i više nego neki drugi žanrovi glazbe, njegov identitet je unaprijed uvjetovan. Za razliku od drugih glazbenih žanrova, soundtrack je tu kao pozadinska pratnja glavnom akteru priče: filmu, seriji ili video igrici. Uvjetovan je dinamikom tog djela, njegovim općim ambijentom i, budimo iskreni, trendovima. Često ne dopušta neke izlete u kompleksnost, bazira se na jednoj do dvije glavne teme koje se vežu uz radnje ili likove te najčešće egzistira na generičnim progresijama akorada. Iz svih tih navedenih razloga, vjerujem da je zaista teško napraviti natprosječan soundtrack, ne samo zbog potrebnog talenta nego i zbog unaprijed zadane materije koja kontekstualizira samu glazbu te joj shodno tome i zadaje neke okvire izvan kojih ona ne bi smjela izaći.
Soundtrack kojeg je napravio Howard Shore za trilogiju Gospodar Prstenova apsolutni je kralj žanra. Shore ne samo da je imao hrpetinu materijala na kojem je mogao raditi, nego je to uspio izvesti na najbolji mogući način. Ukupno trajanje Complete Recordingsa za sva tri filma iznosi oko deset sati. Probajte si zamisliti kolika je to ogromna količina glazbe. Deset sati glazbe iznosi preko deset prosječnih glazbenih albuma. Dvadeset ako slušate punk. Complete Recordings Prstenove družine su skoro dva sata duži od standardnog OST-a Prstenove družine. Ne znam na koji još način da vam prikažem kolika je to hrpetina glazbe.
Ne treba ni napominjati da kvantiteta ne garantira kvalitetu. No vrijeme koje je Shoreu dano na raspolaganje je izravno utjecalo na kompleksnost krajnjeg rezultata. Jednostavno rečeno, ne postoji neki drugi soundtrack na razini ovog, a razlog zašto ne postoji je zato što nitko drugi do sada nije imao materijala za napraviti ga. Kako sam već napisao, soundtrack izravno ovisi o djelu za kojeg je napisan, a Gospodar Prstenova je jedno od najambicioznijih, ako ne i najambicioznije djelo tog tipa. Kao usporedbu možemo uzeti soundtrack Hobit trilogije, djela iz iste franšize i djela koje je skladala ista osoba, a čija kvaliteta nema veze s kvalitetom ovog djela o kojem sada pišemo. Zašto? Peter Jackson je protegao knjigu od dvije stotine strana i sadržaja u kojem nema ni približno onoliko raznolikosti kao u Gospodaru prstenova, na tri trosatna filma. Takvo djelo jednostavno nema materijala za sate i sate muzike. Natruhe toga čuli smo u soundtracku prvog filma, a u soundtracku drugog filma to je već postalo bolno očito. Bojim se pomisliti što nas čeka u zadnjem nastavku.
No da ne zaronimo u pretjerane digresije, raznolikost Meuzemlja, izravno se odrazila i na glazbenu podlogu trilogije. Shore je, uzevši u obzir specifične točke radnje filmova, soundtracku pristupio gradeći lajtmotive, i varijacije istih. Lajtmotiva u cijeloj trilogiji ima na desetke, a svaki se dijeli još i u specifične teme. Previše ih je za nabrojati, a Doug Adams je o glazbi trilogije ustvrdio kako je sveukupni broj jedinstvenih tema koje se pojave kroz cijelu trilogiju ni manje ni više nego devedeset. Napisati devedeset glazbenih tema za tri filma je poprilično ambiciozan pothvat koji samo govori o tome s kojom ozbiljnošću je Shore prišao poslu.
U Prstenovoj družini soundtrack je možda i najupečatljiviji zato jer po prvi puta čujemo dobar dio lajtmotiva trilogije. Na samom početku filma je melankolična prstenova tema, a kada po prvi puta zavirimo u Shire, čujemo i hobitski lajtmotiv. Folk melodije odsvirane na frulama i violini jedan su od najprepoznatljivijih zvukova trilogije i u meni bude predivne osjećaje sjećanja na književno i filmsko djelo s kojim sam odrastao i koje mi neopisivo puno znači. Shire je mir, Shire je ona sreća kada neopterećen sjedneš u svoju fotelju kraj vatre i čitaš knjigu. Shire su prijatelji koje vidiš ponovno nakon jako drugo vremena. Shire je simbolika svega onog jednostavnog i dobrog u ovom svijetu, a Howard Shore je taj osjećaj uspio pretočiti u glazbu. Njegova interpetacija emocija i vizura koje je Tolkien prikazao u svojim djelima je nepogrešiva.
Lajtmotiv Družine je jedan od primjera kojeg volim upotrijebiti kako bih pokazao suptilne nijanse koje Shore koristi u svojem skladanju. Ona se po prvi puta pojavi još u Shireu. Tamo negdje među prvim pjesmama soundtracka, između hobitskih folk melodija, Shore je suptilno ubacio natruhe lajtmotiva Prstenove družine, taman tamo negdje kada Gandalf spoji Froda i Sama. Točno onako kako Družina napreduje kroz film, tako tema i raste i sazrijeva. Kada se četvorici hobita pridruži Aragorn, tema je već u potpunosti oblikovana. Od tada nadalje raste intenzitet. Po prvi puta se u cijelosti javlja se kada Elrond u Rivendellu proglasi „osnivanje“ Prstenove družine, potom se javlja još jednom dok Družina putuje na jug, a u trenutku kada su na najvećem iskušenju, u rudnicima Morije, u sceni kada napokon pređu raspadajuće stubište, lajtmotiv je javlja u punoj snazi. Od tada nadalje, kroz filmove se javlja još nekoliko puta, ali nikada više u punom intenzitetu jer nakon izlaska iz Morije, Družina više nikada nije cijela na okupu.
Lajtmotiva ima previše da bi ih se pojedinačno opisivalo, ali ono što se za sve njih može reći jest da su iskomponirani s ogromnom pažnjom. Shore je pazio na sve, od instrumenata koje će upotrijebiti za pojedine varijacije tema, do intenziteta kojim će biti odsvirane. Kao poseban dodatak, Enya je na soundtracku otpjevala dvije pjesme: Aniron, na skladbi The Council of Elrond Assemble, te May It Be koja stoji kao pjesma za sebe, ona s kojom završavaju i soundtrack i film.
Na kraju bi valjalo reći kako je svaki pokušaj opisivanja ovog djela suvišan. Howard Shore je napravio nešto magično što se ne može pretočiti u riječi. Glazba Gospodara prstenova, a pogotovo Prstenove družine, za koju smatram da je glazbeno najbolji predstavnik trilogije, je savršeno usklađena s djelom za kojeg je napisana. Mislim da svaki ljubitelj ovih filmova, pa čak i oni koji ih ne cijene koliko i knjige, ne može poreći izvrsnost Shoreovog djela.
Demian Vokši
