Review
Osmi po redu studijski album hrvatskog gitarista svjetske reputacije Krasna zemlja, a koji je izdao Aquarius records, idealna je paradigma za moć sinergije u umjetničkom stvaralaštvu. Nastajao za boravka Viktora i sestre mu Ane, vrhunske gitaristice čiju smo karijeru pratili od najranije dobi, u Istri tijekom 2007. godine album je vrhunska sublimacija elemenata bez koje do prave, punokrvne umjetnosti, ma kako ona nosila biljeg lokalnosti, ne može doći.
Tako se pod idejnim vodstvom prof. Karla Kumparea stvorio ovaj prekrasni i povrh svega autentični zvučni krajolik Istre. Tome je tako jer su autori okupljeni na projektu, uključjući i samoga gitarista Viktora Vidovića svojim skladbama iskazali toliku ljubav, osjećaj i duboko razumijevanje posebnosti Istre koji su se sretno pretočili u nadahnuće. To valja posebno naglasiti jer mnogima od njih skladateljstvo nije osnovno profesionalno usmjerenje, primjerice skladba Spod Raklja Elde Krajcar Percan koja na bez većih tehničkih pretenzija u grubljim potezima uokviruje zemljopisno podneblje prije svega s izraženom istarskom melodikom, zbog koje je folkor Istre naposljetku i toliko poseban i prepoznatljiv. Ovu ideju slijede skladbe Meduline selo moje Marija Lorencina i Orijentalna serenada glasovitog gitarista Milana Grakalića, koji se usavršavao kod Luise Walker u Beču, Andresa Segivije u Sieni te kod Emilija Pujola na autentičnim instumentina: lutnji i vihueli.
Album Krasna zemlja otvara skladba Balun koja zrcali skladateljsko umijeće Brune Krajcara kao i plodove njegova dugotrajnog interesa za istarsku narodnu baštinu. S kolikom perceptivnošću neki skladatelj doživljava svoj rodni kraj, a sve ono doživljeno pretače u note najbolje je poslušati u skladbi Istro ti Nella Milottija. Slijedi zatim njegova trostavačna Suita za gitaru u kojoj se motivičkom razradom stvara rustikalna glazbena čipka.
Sonatom za dvije gitare (u kojoj se Viktoru pridružuje sestra Ana Vidović) Branko Okmaca čini korak dalje. Naime, ova je skladba preplitanje istarske motivike s virtuoznim izvođačkim zahtjevnostima suvremenog glazbenog izraza. Čar takvog skladateljskog pristupa je u iz(g)rađivanju letimičnih istarskih fragmenata koji nastaju kao vertikalni sukus fluktuiranja (pre)ostalih dionica. Isto vrijedi i za skladbu Suita da terra nostra skladateljice Đeni Dekleva-Radaković.
Poput skladbe Spod Raklja Elde Krajcar Percan, i Ombra Branke Grakalić više inzistira na ugođaju živahno reminiscirajući ljepotu i spokoj istarskih krajolika.
Minijaturom Adriatic square session Massimo Brajković pokazuje dosljednost svojim tendencijama koje se prije svega usmjeravaju na zvukovnost, a manje na motiviku. Istina, ne može se prečuti vođenje melodija ili izvođenje akordičkih sklopova koje su neprijeporno istarske provenijencije, međutim kako je poznat Brajkovićev interes za elektronički zvuk, tako i ovu skladbu treba slušati u prizmi težnji za takvim zvukovnim transpozicijama ili barem težnjama. Utoliko je i zanimljivija izvedba njegove skladbe na gitari.
Sam izvođač Viktor Vidović pojavljuje se na albumu Krasna zemlja i u ulozi skladatelja. Njegov Istarski diptih (Zora rudi i Himna) melankolična je i refleksivna skladba koja savršeno dokazuje do koje je mjere ovog umjetnika, podrijetlom iz Karlovca dojmila i nadahnula Istra, odnosno posebnost njezinog glazbenog izričaja, ali i ljepote njezinih krajolika.
Zbog toga držim da je interpretativan obol ovim skladbama i mogao dati na tako uvjerljiv i tehnički besprijekoran način, a također i njegovi gosti na projektu, gitaristi Ana Vidović, Vladimir Proskurnjak, Jim Redgate i Ernest Koroskenyi.
Krasna zemlja je, ponavljam, sretna sinergija interpreta i skladbi, ali povrh svega ideje koju je do svoje realizcije tjerala nepresušna i zarazna ljubav autorà, ali i samog Viktora Vidovića prema prelijepom kraju Hrvatske – Istri. Glazba takvog čvrstog uporišta tim je više slušljivija. Njome umjetnički oblikovan i izražen istarski melos prelazi svoje zemljopisne okvire i nesmetano nalazi put do svačijeg uha.
U isčekivanju sličnih ostvarenja, svaka pohvala!
Gorjana Ivoković
/
