Typhoons

Review

„Typhoons“ je treći studijski album britanskog dvojca koji uživa veliku popularnost na britanskim radio stanicama, bivajući jedni od predvodnika novog vala brit-alternative.

Sve od Arctic Monkeysa do Novedades Carminhe, postojala su desetljeća testosteronskih rock skupina koje su malo pomalo uključivale druge senzibilitete u svoj katalog, a 'Typhoons' je album koji je odlučio otvoriti vrata utjecaju plesne glazbe. Imena poput Daft Punka, Justicea i francuskog Cassiusa također se pojavljuju tijekom promocije ovog albuma, koji je zapravo bio vrlo iščekivan, ne samo u Britaniji, nego i na ostatku scene.

Orijentacija u opusu Royal Blooda svoju tezu s ovim izdanjem preusmjerava na blues i stoner rock te je vrlo opipljiva u singlu "Trouble's Coming", izvrsna, sa sintetičkim rifom koji se cijelo vrijeme nameće, te u kojem Myke Kerr govori da se odvojite od svojih unutarnjih "demona" i poroka poput konzumiranja alkohola i sličnog.

Utjecaj Daft Punka je jasno vidljiv, kao što se to događa prilikom zatvaranja i nijansiranja "Who Needs Friends", pa čak i kada nije toliko izravan kao u "Million And One". Mnogo bolji od kompletnog otvaranja albuma definitivno je 'Limbo', po meni središnja pjesma koja cijelo ovo izdanje zapravo nosi.

'Typhoons' je ipak na neki način revolucionarni album, ne općenito za žanr, koliko za osobni razvoj autora, nakon makro uspjeha 'AM'; stavili su sve karte na nepoznato područje, i iako imamo pjesme koje previše podsjećaju na White Stripes, kao recimo naslovni singl, i 'Hold On', eventualno mogu zamjeriti na ograničenosti Royal Blood kao pripovjedača.

Za kraj, potpuno neoriginalno zatvaranje, klavirskom baladom „All We Have Is Now“, apsolutno nije ništa što već nismo vidjeli nebrojeni broj puta, ali i dalje je to osobni napredak nerazmjeran s kao što sam rekao, revolucijom žanra.

Dražen Plukavec