Review
"Muzika" je već deseta glazbena zbirka koju nam neumorni zagrebački kantautor Zvonimir Varga isporučuje u tek desetak godina i neće vam trebati mnogo nota ni minuta da shvatite kako ovdje nema mjesta nikakvim, a najmanje negativnim aspektima hiperprodukcije. Ne, u pitanju je autor koji se dokazao kao izvođač koji uživa u svom zanatu, odnosno, glazbenik kojem je autorski rad najznačajniji impuls i ključna stavka u fanfarama skromnoj, a u mnogočemu impresivnoj biografiji.
Jer, "Muzika" svojim naslovom sebi i tepa i zavarava nonšalancijom: od prve do zadnje minute nižu se pjesme koje su i lagane, radiofonične, pjevne, kao i višeslojne, intrigantne... "pismene". Bilo da pjeva o svojoj voljenoj Katarini, kao u rokerski intoniranoj "Katarini", "Novoj za Kety" i "Najljepšoj curi u gradu" ("prozvana" dama uzvratila je vizualnim doprinosima poetinoj glazbi, odnosno, videospotovima i grafičkim rješenjima albuma) ili se predaje nostalgiji, kao u sjajnoj "Gradu ispod Sljemena", baladi "Pjesma poštaru" ili prpošnoj "Dobri stari telefon", bilo da se svojim skromnim, iskreno toplim doprinosom odužuje glazbi kao svom stalnom pratitelju i hranitelju (naslovna pjesma) ili komentira present tense kojem ionako kroz cijeli album suprotstavlja duhove neke lepršavije prošlosti (pomalo zakašnjela, ali ne i šarma lišena "Donald Trump"), Zvonimir se pokazuje kao pravi maestro "nepodnošljivo lakog" stiha. Negdje u raskoraku između Ripperovih i Balaševićevih vokalno-stilskih manira, ali prije svega odan sebi, toliko da ga je lako zamisliti kako u tišini svoga doma ili na kakvoj livadi uz cvrkut ptica prebire po gitari i trubadurski nježno slaže rime i note. Bez zadrške, bez fige u džepu, bez kalkulacije ili koncepta.
"Muzika" je, dakle, možda malen, grubo rečeno nebitan album, kao i dosadašnje zbirke s istim potpisom, ali lakoćom svoje poetike spada među najljepše glazbene razglednice koje ćete ovih dana, tjedana – ma i mjeseci – moći čuti iz domaće nam radinosti. A upravo u onom prvospomenutom, na prvu manje laskavom opisu albuma i leži dio njegova šarma i te ljepote; Zvonimir Varga stvara tako finu, šaljivu koliko i romantičnu, nostalgičnu koliko i lepršavu, prozračnu koliko i pričljivu glazbu baš zato što ne igra na kartu kantautorske poze i teškokalibarske poetike. Čime je ozbiljniji od nekih namjenski ozbiljnih kolega i autentičniji od nekih patnički zagledanih u svoje gitare.
Što – da me ne biste pogrešno shvatili – ne znači da u "Muzici" nećete dobiti uistinu sjajnu glazbu zahvalnu za opetovana slušanja. Za to se, uostalom, kao snimatelj, aranžer i producent, ali i gitarist, bubnjar i još ponešto pobrinuo Jere Šešelja (poveznica s još jednom prekrasnom recentnom glazbenom pričom, Kensington Lima), a bitne dodatne tonove dali su i Dean Melki s violinom, Jurica Hotko s klavijaturama i usnom harmonikom, Stipe Mađor s trubom, Bruno Dugopoljac s trombonom i Josip Janeš s bendžom i mandolinom. Ekipa je baš – tako se čini – "dala ruku", taman toliko da "Muzika" bude mala proslava glazbe i pratećeg joj stiha. Neće vas vući za rukav, ali će vam šarmerski namignuti. Ma više od toga vam i ne treba, bar ne za osmijeh kojom ćete joj, htjeli to ili ne, uzvratiti.
Toni Matošin
/
« Ideje 
