Review
Scott Mescudi, svijetu poznat kao Kid Cudi, jedan od talentiranijih glazbenika današnjice i jedan od pionira novog vala alternativnog hip hopa, konstantno radi na novoj glazbi. Nakon dva dijela svoje Man On The Moon trilogije (treći se očekuje ove jeseni), odlučio je malo okrenuti svoj glazbeni pravac te je tako odlučio naučiti svirati gitaru, a zatim sa svojim producentom Dot Da Geniusom (zaslužnim za njegov najveći hit Day N Nite te niz izvrsnih pjesama s oba albuma - Trapped In My Mind, Marijuana) osnovati rock duet WZRD i izbaciti nešto rock glazbe. Ideja koja je započela kao EP od pet pjesama pretvorila se u cjeloviti album, a neki raniji, ne toliko uspješni pokušaji (Perfect Is The World, No One Believes Me) nisu uključeni u album, valjda zato što su njihovo mjesto zauzele daleko bolje pjesme, kao dokaz da je Cudi usavršio svoj novi pravac.
Iako će vas na početku po priči podsjetiti vjerojatno na Lil' Waynea i njegov ozloglašeni rap-rock uradak ReBirth, nemojte da vas ovo obeshrabri. Kid Cudi je u glazbenom smislu daleko talentiraniji od Lil' Waynea. Možda nije tako dobar liričar ili reper, ali svakako je bolji glazbenik. Ovdje nećete naići na površne, besmislene pjesme kakve su se znale naći na ReBirthu, ovaj je album izuzetno osoban uradak i pokazuje Cudia kao novu osobu - nakon što je prošao kroz pakao droge, kokainsku ovisnost, divlji život (podrobniji opis dotičnih situacija imate na njegovom drugom studijskom albumu), sad je nova osoba, čist i sretan. Zvuči patetično, zar ne? Uopće nije. Realno je, istinito. Ovaj album u kontekstu njegovog stvaralaštva predstavlja ga kao ljudsku osobu - još uvijek mladu, punu snova i očekivanja, želje za životom punim plućima, a opet, svjesnu odgovornosti i posljedica koje su na njega ostavile stvari u prošlosti. Album je u potpunosti čist od vulgarnih izraza te na njemu nema nijedne psovke.
Tematika albuma varira od mladenačkih snova za istraživanjem svijeta (High Off Life), začuđenosti nad promjenama i prolaznošću životu (The Dream Time Machine) i ljubavi (Love Hard) pa sve do pjesama jednostavne poruke - živjeti život bez stajanja i svjesnost o prolaznosti (Brake, Live & Learn). Zadnji, najmisaoniji dio albuma, dotiče čak i tematiku smrti (Efflictim) i pitanja o postojanju sudbine (Upper Room). Iako poprilično duboka, tematika nije upakirana u klišejizirane metafore, nego je iznesena jednostavno, direktno i snažno.
Produkcija na pjesmama nezamislivo je dobra. Dota sam uvijek smatrao jednim od najtalentiranijih i najpodcjenjenijih hip hop producenata, ali ovdje je uistinu nadmašio sam sebe. Svaka je pjesma izuzetno teatralna, velika, filmska (što je, istina, već kod Cudia postalo stalno obilježje), zapravo je čak na trenutke i šokantno vidjeti da je hip hop producent sposoban stvoriti ovako kvalitetnu rock glazbu.
Ovaj album, na neki drugi način, čak i nije toliko drastičan pomak od Cudievog prijašnjeg zvuka. Oduvijek je on imao prisutne rock elemente, uvijek je u klasicima psihodelije (Pink Floyd, Jimi Hendrix) i grungea (Nirvana) tražio uzore, uvijek je imao taj jedan dio osobnosti koji naginje prema rocku, i to ne samo glazbeno, nego i u stilu života. Kao posvetu glazbenim uzorima obradio je Nirvaninu verziju tradicionalnog folk klasika, Where Did You Sleep Last Night?, i to vrlo uspješno. Mnoge pjesme ovdje imaju jak koncertni potencijal, pa su tako tu fantastična Love Hard, vjerojatno jedini pravi potencijalni hit s albuma, i High Off Life, te jedna pjesma pomalo bačena u drugi plan, Live & Learn, fantastičnog teksta i vrlo zanimljive strukture. Naći ćete ovdje i polagane magličaste pjesme (Brake i The Dream Time Machine) karakteristične za svaki Cudiev pokušaj electrorocka. Na neobičnoj The Dream Time Machine gostuje australski bend Empire Of The Sun te dodaju jedan magičan, sanjarski ton albumu. Dotična pjesma i prvi singl, Teleport 2 Me, najbliže su Cudievom prethodnom zvuku, ali se u ovakav album i dalje uklapaju izvrsno.
Efflictim je dirljiva akustična pjesma koja se dotiče kratkoće života i straha od smrti, neopisivo je osobna i depresivna, a posebno je dojmljiva u svojoj drugoj polovici, kad se pulsu gitare pridruže tonovi na klaviru kako bi stvorili jednu od Cudievih najtužnih pjesama, na The Prayer ili All Along razini. U opreci tome, album zatvara Upper Room, pjesma koja kroz orgulje i sintesajzer progovara o Bogu, prihvaćanju vlastite sudbine te o drugačijem pogledu na smrt nego Efflictim i tako ga završava na optimističan način.
Iako nikad nisam bio skeptičan i iako sam znao da me ovaj dvojac neće razočarati svojim studijskim uratkom, nisam bio spreman na ovoliku šarolikost ideja, zvukova i pjesama, na ovoliku dozu kreativnosti i kvalitete. No Cudijeva je mašta jedan nepresušan izvor ideja, koje možda već mogu biti prezentirane u njegovim prethodnim pjesmama, ali u novima će uvijek biti obrađene na svjež i inovativan način, te je bilo i za očekivati da će u kolaboraciji s jednim od svojih najboljih suradnika napraviti upravo ono što WZRD potpuno jest - mali klasik moderne alternative i zasigurno jedan od najboljih albuma 2012., album koji će malo tko moći nadmašiti.
Mislav Živković
