Born In The Echoes

Review

Chemical brothers već neko vrijeme nisu u žiži šire glazbene javnosti. Razlog tome su relativno mlaki recentni studijski albumi. No ipak se svaki njihov sljedeći album iščekuje s nestrpljenjem, i to ne samo kod obožavatelja.

Tako smo i prošlog proljeća s nestrpljenjem dočekali singl nazvan: „Sometimes i feel so deserted“ kojim su najavili svoj prvi studijski album nakon pet godina. Iako na prvu nije zvučao pretjerano catchy, ipak nas je mogao zainteresirati i najaviti da je ovaj kemijski duo ponovo pronašao staru formu. A dojam se još više pojačao s drugim singlom „Go“, koji je zvučao baš onako kako treba. Uz prizvuk retro big beat elektronike devedesetih u novom ruhu za suvremeno doba; prijemčljiv, zarazan, plesan i razdragan.

No tu je nekako sve stalo. Ostatak albuma, zajedno s trećim singlom; „Under Neon Lights", prilično je monoton, neinspirativan i zamoran. Iako i dalje posjeduje dovoljno čudne i primamljive elektronike koju možete slušati u više slojeva, sve skladbe nekako više vuku na preskakanje nego istraživanje zvučne kulise. Ni svi silini interesantni sampleovi, ni vokalna gostovanja tu ne pomažu previše.

Prije dosta godina, kada bi nas Tom Rowlands i Ed Simons svojim ranijim radovima, zapljusnuli kojom genijalnom plesnom dizalicom, nije bilo bitno što tekst pjesme nije u skladu s onime što su mnogi pretenciozno nazivali inteligentnom plesnom glazbom. Danas kad manjkavi tekstovi strše iz iritantne kompozicije kao što je npr. „Taste of honey“, nemate izbora nego stišati buku iz zvučnika.

Unatoč nedostacima, kemičarima se nikad ne može zamjeriti slojevitost plesnih podloga, eksplozivnih beatova i dinamičnih izmjena ritmova koji dolaze kao naručeni za šarafljenje bubnjića svim ljubiteljima klupske glazbe. No kada pred kraj album stigne u nešto smirenije vode, i Beck odradi svoju vokalnu dionicu na posljednjoj stvari, oduševljenju neće biti previše mjesta. Žiža je ipak negdje drugdje.

Toni Plićanić