Review
Jack White je odavno pokazao da vrijeme mjeri – ako uopće mjeri – nekim posebnim, u vlastitom pogonu izrađenim satom. Bogata znanja o američkoj glazbenoj baštini, koje je upregnuo prije svega u prste i vlastite note, ovaj je radišni detroitski glazbenik kroz nekoliko bendova i odnedavno i samostalne albume ispisao cijeli niz antologijskih pjesama (i albuma) suvremenog američkog rocka, ali suvremenog gotovo isključivo po godini proizvodnje, jer pore te glazbe popunili su slojevi mnogo davnijih vremena. Kako ga vrijeme ne zanima u glazbi, ne opterećuje ga mnogo ni u radnom rasporedu, pa je za novi album The Raconteurs, benda kojeg je s multiinstrumentalistom Brenadonom Bensonom te ritam-sekcijom The Greenhornesa, basistom Jackom Lawrenceom i bubnjarem Patrickom Keelerom, pokrenuo još 2005., dakle dok je još uvijek trajala blistava priča The White Stripes, trebalo proći čak jedanaest godina. Cijelo desetljeće, dakle, koje zapravo kao da nije ni postojalo, bar što se glazbe potpisane ovim bendovskim imenom tiče.
Da, tako je to kad vam vrijeme malo toga znači. Od prošlog albuma Raconteursa, sjajnog "Consolers of the Lonely", dogodilo se konačno raspuštanje neprežaljenih, ali možda i pravodobno umirovljenih The White Stripes, cijeli mali opus sastava The Dead Weather, supersonične blues-rock mašinerije pokrenute, između ostalog, s članovima bendova The Kills i Queens of the Stone Age, ali i tri samostalna albuma koja su pokazala svu raskoš i avanturističko-tradicionalistički duh jednog od najzanimljivijih suvremenih američkih rock-glazbenika. Činilo se da je priča s Raconteursima završila te već davne 2008., a onda se White, nakon kreativnog nereda kojeg je za sobom ostavio s lanjskim "Boarding House Reach", opet odlučio malo družiti s kolegama s kojima je u sumrak White Stripesa osvježio svoju pjesmaricu.
I, kako već spomenuh, The Raconteurs nastavljaju otprilike gdje su stali, baš kao da je 2009., a ne ova naša blejdranerovska 2019. Kovitlac patinastog rocka analognog štiha i garažnog pedigrea te popa u svojim predsintetičnim vremenima prosuo se kroz dvanaest pjesama u vinilnoj minutaži i potvrdio svoju radionicu kao nepresušnu. Ne, ne donosi "Help Us Stranger" ništa osobito nova, nema tu virtuoznih iznenađenja, ali publici na koju cilja nudi točno ono što traži. Čim od samog početka u "Bored and Razed" raspale rifovima kao pristiglim iz vremena prije njihova rođenja, White i ekipa daju do znanja gdje su i zašto ne izlaze iz zone u kojoj se očito tako ugodno osjećaju i gdje su Led Zeppelin i Stonesi još uvijek mladi. Razarači poput vajtovski furiozne "Don't Bother Me" izmjenjuju se s (uvjetno) mekšim, na Parsonsovu americanu naslonjenim ljepoticama poput "Only Child" ili naslovne pjesme, pri čemu dobivamo i kalorične laganice poput sjajne "Now That You're Gone" s isturenom, bluesom inficiranom gitarom, pa i sirovu obradu "Hey Gyp (Dig the Slowness)" škotskog kantautora Donovana.
Ono što me na prvi ili drugo slušanje pomalo i smetalo – nedostatak nečeg uistinu svježeg, bilo kakva nadogradnja već uhodanih špranci – svakim novim slušanjem polako je postajalo nebitnim. Jer, ovo društvo ne samo da razumije glazbu koju voli i slušati i svirati, ne samo da je voli i baštini, već u svakom svom taktu, rifu, udaru i vrisku uistinu uživa. "Help Us Stranger" album je nastao prije svega iz zabave ili iz potrebe da se te pjesme baš tako i baš tu otpraše; kad tome dodamo umijeće kojim The Raconteurs svoje glazbene utjecaje miješaju s vlastitim inovacijama, s lakoćom preskačući desetljeća i desetljeća rock kulture, imamo pouzdani izvantrendovski, svevremeni zgoditak, još jedan u impresivnom nizu svojih potpisnika.
Toni Matošin
/
